Zajednička kuća Evropa žestoko se ljulja i prijeti joj urušavanje. Sve je počelo s Grčkom. Bajka o zajedničkoj europskoj valuti pretvorila se u noćnu moru. Gomile dugova, prekršena obećanja, frizirane bilance… Bruxelles sada pokušava “sklepati” rješenja, ali očito je da nije dorastao ovoj situaciji i da je, u konačnici, nemoćan. Samo mu je još trebala vijest koja je stigla u utorak: Mađarska je, naime, najavila da će jednostrano suspendirati takozvane Dublinske propise, na neograničeno vrijeme. Ta u više navrata prerađena smjernica regulira nadležnost potpisnica u postupku odlučivanja o dodjeli azila. A potpisale su je sve članice Europske unije, ali i Island, Liechtenstein, Norveška i Švicarska. I tu, na prvi pogled, nije ništa sporno. Ali problem je što, prema načinu na koji je taj postupak reguliran, neke zemlje zbog svog zemljopisnog položaja na rubu EU-a moraju preuzeti veći teret od drugih. Mehanizam solidarnosti Dublinski propisi ne predviđaju – između ostalog i zbog toga jer su ga do sada odbijale bogatije i utjecajnije članice poput Njemačke.
Nedopustiva svojevoljnost Budimpešte
Kada tako očajni ljudi iz Sirije i Afrike dođu u Evropu, moraju predati zahtjev za azil u zemlji u kojoj su ušli na područje Evropske unije. Nastave li putovati dalje, u druge članice EU-a i tamo budu uhvaćeni, moraju biti vraćeni u prvu zemlju u koju su ušli. Rezultat tog propisa su prenatrpani izbjeglički logori u Italiji i Španjolskoj. Mađarska vlada se boji da će morati primiti natrag više desetaka tisuća izbjeglica, koje su preko Srbije ušle u Mađarsku i nastavile dalje u druge zemlje na zapadu Evrope. I brani se protiv te procedure. Ali način, na koji je Budimpešta htjela suspendirati ovaj propis, je potpuno pogrešan. Jednostrano ukidanje postojećih zakona i sporazuma u zajednici kojoj si dobrovoljno pristupio, protivi se evropskom duhu jedinstva. Manjak solidarnosti postoji, to je tačno.
Ali o tome treba razgovarati. Kamo bismo došli kada bi svaka članica Evropske unije ukidala postojeće propise kako joj je volja? Pritom ovo nije prvi put da Mađarska sa svojim populističkim premijerom Viktorom Orbanom ide čudnim putem. Od Orbana potječe i bizarna ideja “neliberalne demokratije”. Kao i nalog da se na granici sa Srbijom podigne četiri metra visoka ograda, koja će zaustaviti rijeku izbjeglica. Istovremeno on u ujedinjenoj Evropi glasno sanja o Velikoj Mađarskoj. I uz sve to, on se ne mora bojati nikakvih konzekvenci.
Prije pravilo, nego iznimka
Nema sumnje u to da zemlje poput Grčke i Mađarske slabe Evropsku uniju. Ali one nisu jedine. Tu je i Rumunjska u kojoj već dobre tri godine vlasti gladan premijer Victor Ponta i većina u parlamentu, koju kontrolira, stalno pokušavaju blokirati pravosuđe i onesposobiti pravnu državu. I Bugarska je već odavno podigla zidove protiv izbjeglica, baš kao i Španjolska. Očito je da je sada Bruxelles konačno lupio šakom o stol i da je Budimpešta popustila pod njegovim pritiskom. No ipak, čini se da se EU sve više pretvara u klub za čavrljanje posebne vrste, klub u kojemu se dogovara i donosi na tisuće propisa kojih se kasnije sve manje članova pridržava. Evropsko jedinstvo smo zamišljali drukčije.
