Pored toga što je u osnovi pohvalno svojstvo, istinoljubivost nekada može biti pokuđena i zabranjena.
To se, između ostalog, odnosi na ogovaranje, koje je po Islamu zabranjeno pa makar bila istina to što se priča i iza leđa govori o dotičnoj osobi.
A zabranjeno je zbog toga što je to sramoćenje i otkrivanje tuđih mahana i što se ogovaranjem ne postiže ništa osim zla, smutnje i kvarenja međuljudskih odnosa. Zatim, odlazak vračarima i smatranje istinitim njihove vradžbine.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko ode vračaru i povjeruje u ono što kaže, on je postao nevjernik u ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem.” (Ebu Davud i Tirmizi)
U drugoj predaj i stoji: “Ko ode vračaru pa ga pita za nešto, ne prima mu se namaz četrdeset dana.” (Muslim)
Osim toga, ne smatra se istinoljubivošću potvrđivanje kao istine svega onoga što vladari zulumćari govore i čine. Na to aludira hadis koji prenosi:
Ka’b ibn Udžre, u kojem stoji: “Rekao mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘O Ka’b, utječem se Allahu za tebe od vladara koji će doći poslije mene. Ko ih bude posjećivao na njihovim dvorovima i potvrđivao kao istinito ono što govore i pomagao ih u njihovom zulumu, on nije moj niti sam ja njegov i takav neće moći pristupiti mom Havdu – izvoru, na Sudnjem danu.
A onaj ko ih bude posjećivao, ili ih ne posjećivao, a ne povjeruje u njihove laži i ne bude ih pomagao u njihovom zulumu, on je moj i ja sam njegov, i imat će pristup mom Havdu.’” (Tirmizi).
