Istraživanjem muslimanskog svijeta otkrivamo jako lošu sliku. Kad pogledamo Palestinu, Afganistan, Irak i Čečeniju, ono što možemo vidjeti jeste ugnjetavanje ummeta. Dok su ove zemlje medijski djelom dobro popraćene i njihovo stanje je poznato ummetu, postoje također i drugi muslimani koji žive pod opresijom i neprestanim ugnjetavanjem, a da mi to i ne znamo. Muslimani Rohingje ne dobijaju medijski publicitet i nisu poznati kao ugnjetavanji muslimani u Palestini i Kašmiru. Većina nas i ne zna ko su Rohingje.
Narod Rohingja živi u zapadnoj Burmi, današnjem Mijanmaru, u državi Arakan koja graniči s Bangladešom. Njihovo porijeklo se može pratiti do Arapa, Maura, Perzijanaca, Turaka, Bengala. Rohingje vjeruju da su potomci autohtonog stanovništva koje je prešlo na islam prije nekoliko stoljeća. Međutim, mijanmarska vlada to nikad nije htjela prihvatiti te ih nije priznala kao zasebnu etničku grupu, nego za njih koristi izraz “bengalski muslimani”.
Širenje islama u Arakanu (i uz južna obalna područja Bangladeša) desilo se preko pomoraca sufija i trgovaca. Prilično su pobožni, pa je kod njih uobičajeno da muškarci nose brade, a da žene nose hidžab.Rohingja muslimani su poznati u svijetu kao jedna od najvećih svjetskih populacija bez državljanstva, a gotovo 30 odsto ukupnog stanovništva države Arakan su Bengali i njihova populacija je u porastu. Oni čine grupu koja je obilježila historiju tog područja jer su još u prošlosti, kao istaknuti sultani, podarili stanovništvu bogat kulturni život, čak do te mjere da su utjecali na brojno budističko stanovništvo. Njihovo ugnjetavanje počinje od oslobađanja Mijanmara od kolonijalne vlasti Engleza 1948., kada tom državom počinju vladati totalitaristički režimi koji konstantno ugrožavaju muslimanski narod Arakana.
U Mijanmaru živi oko 1.5 miliona muslimana Rohingja, a drugih 1.5 miliona živi u zemljama poput Bangladeša, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije, upravo zbog ugnjetavanja i progona. Rohingje su uglavnom poljoprivrednici.
Narodom Mijanmara vlada brutalna i opresivna vojna hunta poznata kao Savjet za državni mir i razvoj (SPDC). Vojna hunta redovno zatvara, muči i ubija svoje građane kako bi održala svoju vladavinu u životu. Hunta ugnjetava i zlostavlja mnoge etničke manjine poput Rohingji, koji se često suočavaju s progonima i maltretiranjima. Njima je zabranjeno vjenčavanje bez državne dozvole i to se odnosi samo na muslimane, a ne, naprimjer, i budiste koji žive u Arakanu, i suočavaju se s torturama, silovanjima i prisiljeni su na robovanje u logorima. Rohingjama muslimanima ne dopušta se da imaju državljanstvo, zemlja im je konfiskovana, deložirani su i ubijani bez suđenja. Za putovanje iz jednog dijela zemlje u drugi potrebna im je državna dozvola, koju obično ne dobijaju, i onaj ko je dobije dao je mito i to u velikoj svoti. Zabranjeno im je da posjećuju i glavni grad Mijanmara Rangun.
Najveći genocid doživjeli su 1942. godine kad je tadašnji burmanski režim ubio 100.000 ljudi, a više hiljada ih je moralo pobjeći.Samo u 1997. godini vojska je uništila preko 40 džamija. Vojska također uništava svetišta, arheološke ostatke i mezarja kako bi izbrisala islamsku kulturnu baštinu Rohingja. Oporezivanje je još jedan način ugnjetavanja: plaćaju porez na ženidbu, kad skupljaju drva i bambus, kad registriraju rođenje, kad prijavljuju smrtne slučajeve, plaćaju porez na stoku, čak i na fudbalske utakmice. Trudnice muslimanke moraju se registrovati i pokazati svoje lice i stomak vlastima.
Zbog ograničenja putovanja učenici Rohingje se suočavaju sa životom bez obrazovanja i učenja.
Vjerske vođe Rohingji su maltretirane i mučene, a ponekad im i prisilno obriju brade ili ih prisiljavaju da izdaju neislamske dekrete. Situacija za Rohingje koji su uspjeli pobjeći vani također nije sjajna. Naprimjer, u Bangladešu oni žive u logorima i uskraćuje im se pravo na posao ili primanje pomoći. U Bangladešu u logorima živi oko 28.000 Rohingji i službeno su priznati, dok oko 200.000 Rohingji živi ilegalno izvan logora. U novije vrijeme brodove koji prevoze Rohingje presreće tajlandska vojska na moru i nakon nekoliko dana provedenh u pritvoru vraćaju ih na brodove. Tokom tih putovanja i užasnih postupaka vojske umrlo je mnogo muškaraca, žena i djece.
Zemlje poput Kine i dalje podupiru vojni režim u Mijanmaru, a mi kao muslimani moramo se zapitati zašto je ovom režimu dozvoljeno da “cvjeta” dugi niz godina. Muslimani Rohingje kažu da se potrebno zapitati zašto zemlje poput Bangladeša i dalje šute i u mnogim slučajevima tretiraju muslimane na način koji se ne razlikuje od Mijanmara, ponašaju se prema njima kao prema parazitima koje treba premjestiti negdje drugdje. Vojska Bangladeša je inače veoma brza u podržavanju UN misija širom svijeta (Bangladeš je jedan od najvećih saradnika UN-ovih misija), ali im nedostaje volje i saosjećanja da pomognu Rohingjama.
