Deseci hiljada žena silovano je tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, mnoge od njih su ostale trudne, a dio njih je odlučilo roditi dijete. Sada ta djeca su odrasli ljudi, imaju svoje potomke, ali i svoje traume, rane i strahove.
Iz potrebe da se izbore za bolja prava, za priznanje statusa i pomoć koja je potrebna, kako njima tako i njihovim najbližima, prošle godine je sa radom počelo Udruženje „Zaboravljena djeca rata“.
Sama ideja za ovo udruženje nastala je još ranije, a zaslužne za nju su aktivistice i borci za prava Amra Delić, Džejna Bajramović i Belma Rizvanović, za Al Jazeeru objašnjava predsjednica udruženja Ajna Jusić.
„Sama ideja nastaje na osnovu činjenice da u BiH postoji između 35.000 i 50.000 silovanih žena na osnovu čega se zaključuje i kako postoje i djeca koja su rođena kao posljedica takvog gnusnog čina. Doktorica Amra Delić je svoje akademsko obrazovanje posvetila djeci rođenoj zbog rata, kao i ženama koje su preživjela silovanje“, ističe naša sagovornica koja je jedno od djece iz ove kategorije.
Nekoliko kategorija
Ona ističe kako su brojni ciljevi i djelatnosti Udruženja, a neki od njih su:
– Podrška unapređenju psihosocijalnog i pravnog statusa djece za koju je mala vjerovatnoća da bi se rodila da nije bilo rata u BiH, među kojima su i kategorije: napuštena djeca očeva koji su bili pripadnici mirovnih snaga UN-a, implementacijskih i stabilizacijskih snaga; napuštena djeca očeva koji su bili pripadnici stranih humanitarnih organizacija koje su djelovale pod okriljem UN-a; djeca (bivših) neprijateljskih vojnika i srodnih kategorija;
– Zalaganje za podizanje nivoa informiranosti navedenih kategorija djece o međunarodnoj i domaćoj legislativi i zaštiti dječjih i ljudskih prava, a u saradnji sa institucijama, organizacijama, agencijama koje nude edukativne i programe pravne pomoći;
– Podrška i pomoć u promociji na zaštiti prava djece i ljudskih prava te unapređenje drugih prava;
– Zalaganje za socijalno uključivanje ovih kategorija djece, te smanjenje stigme i diskriminacije kroz stvaranje jednakih mogućnosti i prilika za sve;
– Podizanje javne svijesti o ovim kategorijama djece među građanima i senzibilizacija medija o značaju aktivnog učešća i podrške zajednice;
– Razvoj znanja i vještina zagovaranja, samozastupanja i lobiranja za donošenje, razvoj i unapređenje politika u sferi psihosocijalne i pravne zaštite djece iz navedenih kategorija;
– Rad na analizi procjene stanja i potreba u oblasti psihosocijalne, pravne i zdravstvene zaštite s ciljem pripreme adekvatnih projektnih aktivnosti;
„Naravno, ono što je nekako primarni i glavni cilj jeste ostvariti pravo da postojanje. Djeca rođena zbog rata svoje kapacitete i snage ulažu u napredak ove države, dok s druge strane, država ni u jednom trenutku ovih 25 godina nije obratila pažnju na ovu kategoriju niti je uvažila postojanje ove djece“, navodi Jusić.
Vrijeme za istupanje
Ona ističe kako se uključila u ovu borbu za prava „Zaboravljene djece rata“ zbog „zločina koji je učinjen nad mojom majkom (kao i drugim ženama) i kao posljedica tog zločina došla sam na ovaj svijetu, u ovu državu koja me nikad nije prepoznala niti uvažila moja osnovna ljudska prava, kao ni prava djeteta“.
„Nažalost, nakon 25 godina, vrijeme je da izađem i da govorim o ovome na sav glas. Naše majke su se borile 25 godina da nas zaštite od našeg društva i naše države. Moja majka, zajedno sa mojim očuhom, me odgojila, pružili su mi lijepo djetinjstvo, zajedno su mi pružali podršku i finansirali stručnu psihološku pomoć, i kroz čitav taj proces vlasti BiH nisu pružali podršku ni majkama ni djeci“, dodaje.
Nije sam država neosjetljiva prema ovim kategorijama djece. Dok je uži krug porodice i prijatelja, koji znaju za priču naše sagovornice, davao podršku, cijelo društvo je „generalno, nažalost, bilo neosjetljivo na ovu temu“.
„Država je napravila ogroman propust u senzibiliranju društva. Silovanje kao zločin nad ženom ostavlja najveću posljedicu po ženu, zatim po dijete koje je rođeno kao posljedica, ali s druge strane takav jedan zločin ostavlja značajne posljedice i na porodice, lokalne zajednice i čitavo društvo. Oduvijek se radilo na individualnim podrškama kada su u pitanu žrtve i takva podrška je dolazila od stranih nevladinih organizacija i stranih donatora koji su finansirali u udruženja u BiH. Bosna i Hercegovina nikada nije pomogla ženama niti društvu u ovom kontekstu.“
Jusić govori kako su žene, žrtve, svakodnevno bile izložene diskriminaciji i stigmatizaciji, na što je država zatvorila oči.
„Samim činom da država nije radila na procesu smanjenja stigmatizacije u društvu nastala je i današnja situacije kada su i sama djeca potpuno nevidljiva bh. društvu. U većini situacija, kada djeca doživljavaju stigmatizaciju, primorana su da govore o sudbinama svojih majki i to većinom pred grupom nepoznatih ljudi.“
„Danas, kada smo odrasli, shvatamo kakvom jačinom i snagom zrače naše majke, naše porodice, porodice koje su usvojile djecu koja su rođena zbog rata. Danas vidimo kako je našim majkama bilo svaki put kada bi negdje predale naš rodni list, jer danas kada sami to radimo, osjećamo se ugroženo, da nas se ne poštuje i da nas se ne gleda kao jednako važne članove u društvu.“
Prava kao druga djeca
Udruženje kroz svoje djelovanje teži ka društvu koje će biti dovoljno educirano i informirano o tome da postoje djeca (sad već odrasli ljudi) poput njih.
„Težimo društvu koje nas neće javno pitati ‘a kako ti je majka silovana’, težimo društvu koje će prihvatiti ovu kategoriju. Zajedno sa takvim društvom koje stoji rame uz rame s nama, želimo ići prema državi i tražiti jedinstveni zakon o civilnim žrtvama rata u kojem će i djeca dobiti status djece rođene zbog rata. Jako je važno da država, nakon 25 godina, obrati pažnju na naše postojanje i da izglasa ovaj zakon“, kaže Jusić i dodaje:
„Zakonskim prihvatanjem nas kao jednakih u društvu nama donosi vid ravnopravnosti. Nažalost, naša dosad izgubljena prava niko ne može nadoknaditi. Primjera radi, naši roditelji su sve sami plaćali, nikada nismo imali stipendije, prava kao što imaju djeca šehida i poginulih boraca. Ta djeca jednako kao i mi zaslužuju ta prava, no mi sada imamo potrebu da nas se čuje, razumije i da nas se zakonski prizna.“
Ističe kako je godinama išla od vrata do vrata i tražila stipendiju kako bi roditeljima olakšala situaciju, te kako je uspijevala naći i ljude koji su bili osjetljivi na kategoriju djece kojoj pripada.
„Organizacija Obrazovanje gradi BiH, na čelu sa Jovanom Divjakom, me stipendirala neko vrijeme. Jedne godine je BBI banka odlučila da me podrži i jako sam zahvalna. Ali, čime sam ja zaslužila da moram ići od vrata do vrata i pitati hoćete li me stipendirati? Zar mi nismo jednako vrijedni kao i ostala djeca, zašto mi nismo vrlo jednostavno mogli skupiti dokumente i poslati poštom i na taj način aplicirati“, pita se naša sagovornica.
„Želimo da postojimo, želimo da naše majke, porodice usvojene djece, druge žene koje su silovane, žene koje su strani vojnici ostavili same sa djecom da budu mirni i znaju da su njihova djeca ravnopravni članovi društva. Želimo prestati naše majke izlagati raznoraznim situacijama u kojima moraju priznavati šta se desilo, kako bi njeno dijete dobilo 100KM stipendije mjesečno. Krećemo u borbu za naša prava, zajedno sa našim majkama i mi smo jedna velika snaga i bit ćemo uporni do kraja.“
Kako dalje?
Planovi Udruženja u narednom periodu su psihološka potpora djeci rođenoj zbog rata, te mapiranje svih koji pripadaju kategorijama za koje se bore „Zaboravljena djeca rata“.
„Tražimo one koji su poput nas, tražimo ih da im kažemo da smo svi zajedno, da s nama imaju podršku i tražimo ih da i oni osjete ono što smo mi osjetili dosad, a to je potpuno razumijevanje u grupi. Prvi put kad smo se sastali, puno je emocija bilo, teško je, ali smo svi bili svjesni da se nalazimo u krugu ljudi koji nas razumiju i znaju kako je svima nama. Želimo da pronađeno i drugu djecu, da osjete potpunost u našoj grupi i da zajedno krenemo u rad i proces koji će dovesti do zakonskog regulisanja naših prava“, govori Jusić.
„Nadam se da ćemo i putem medija doprijeti do neke djece. Želim poslati poruku majkama koje imaju dijete koje je rođeno kao posljedica rata: Nemojte se bojati, nemojte misliti da će vas vaša djeca odbaciti ukoliko im dosad niste priznali istinu o njihovom rođenju. Mi vas razumijemo, razumijemo vas strah od odbacivanja, nosimo ga i mi. Razumijemo da se bojite i sredina u kojima živite, da se bojite diskriminacije. Razumijemo, i uz vas smo.“
„Zajedno trebamo i možemo da se borimo da ovo društvu učinimo boljim, zajedno možemo učiniti da se osjećate slobodno da kažete, da se vaša djeca osjećaju slobodno da nam se jave. Nakon 25 godina, mislimo da je vrijeme da ova država počne da poštuje sve žene koje se preživjele silovanje, sve žene koje su preživjele bilo koji oblik nasilja tokom ratne agresije, vrijeme je i da se naši prijatelji, a vaša djeca konačno vide i priznaju onako kako zaslužuju“, ističe na kraju razgovora predsjednica udruženja za Al Jazeeru.
