Svaka čast Giorgiu Chielliniju. Niko nikada bolji kompliment nije dao Pepu Guardioli dok italijanski stoper nije ispalio kako je “guardiolizam ubio tradicionalne italijanske štopere”.
Jedno petsto-šesto puta pokušao je Chiellini ubaciti loptu sa svoje lijeve strane jučer na San Siru, svaki put bezuspješno, tragikomično. Revanš utakmica baraža za Svjetsko prvenstvo u kojoj su švedski štoperi i vezni igrači održali Italijanima lekciju iz catenaccia, do srži je ogolila Chiellinijevo neznanje i više bezobrazluk Giampiera Venture, nego njegovu nestručnost.
Preslikani život
Pokazao je meč na Giuseppe Meazzi koliko je današnji fudbal – a fudbal je život preslikan na zeleni teren, svačemu može biti primjer i poslužiti kao usporedba – naopak i apsurdan. Kako se uvijek vrati milo za drago i kako na kraju oni koji ne zaslužuju, ako su na mjestu gdje ne trebaju biti, ponište sve ono kod ljudi koji zaslužuju. Buffon nije zaslužio onakav oproštaj, ali ni Ventura nije zaslužio Mundijal. Nikada ništa nije moglo, niti će moći nazor.
To je možda jedina pravda, pa makar bila samo djelomična. Jer da je Italija otišla na Svjetsko prvenstvo nekome bi nepravda morala biti nanešena. Zdravom razumu, kosmičkom poretku koji ne dozvoljava da se Giampiero šepuri ruskim fudbalskim poljanama.
Švedskim stoperima i veznim igračima koji su stajali u neprobojnom bedemu, fudbalerima za koje malo ko zna uopće gdje igraju, a naučili su igrati gledajući Giorgia Chiellinija. Njihov catenaccio Guardiola još uvijek nije uspio ubiti.
“Kada ljudi gledaju utakmicu vide teren i 11 igrača i misle to je to. A teren je samo površina ispod koje postoje mnoge stvari bitne za uspjeh”, lijepo, precizno, lakonski je kazao Vedad Ibišević nakon oproštaja od reprezentacije.
Zaključana kapija
Dakle, kao što je Bosni i Hercegovini, zbog ljudi koji nisu na svome mjestu, bila zaključana kapija velikih takmičenja kada smo imali sasvim solidne igrače, tako Italijanima nije bilo dozvoljeno da odu u Rusiju, makar tamo ne bilo Buffona.
Pričat će se tako da je bila jednom jedna generacija Italije koja se nije uspjela plasirati na Svjetsko prvenstvo, koju je kao selektor predvodio senilni bivši trener Torina i Leccea. Što? Jer je ovaj revolucionarno spoznao kako za živu glavu ne smije igrati Lorenzo Insigne, jedini čovjek koji može predriblati nešto što se kreće.
Maurizzio Sarri je eto kao skontao da u najboljem Napoliju u zadnjih 20 godina može igrati Insigne, ali ovdje ne može. Igru Napolitanaca pohvalio je čak i Pep Guardiola, ali nije li to onaj čovjek koji ubija italijansku prepoznatljivost. Šta će igra Napolija…
Neuspjeh Italije, koliko god su bez nje ili Argentine, Njemačke i Brazila Svjetska prvenstva krnja takmičenja, treba posmatrati kao kaznu preferiranju ružnoće u odnosu na ljepotu. Kao pobjedu Sarrija nad Venturom, Guardiole nad Chiellinijem…
