Građanskom ratu u Siriji ni nakon četiri godine od izbijanja ne nazire se kraj. Zbog toga je sve više ljudi koji se odlučuju napustiti Siriju i uvjete za bolji život potražiti u nekoj drugoj državi. Jedna je od njih i dvadesetosmogodišnja Sirijka Leyla (pravo ime poznato redakciji) koja se trenutno nalazi u Berlinu, glavnom gradu Njemačke.
U Njemačku je izbjegla prije godinu i po iz Turske. “Da dobijem papire za Njemačku pomoglo mi je najviše to što sam u toku boravka u Turskoj pomagala svojim zemljacima kroz rad raznih međunarodnih humanitarnih organizacija. To mi je bila velika referenca”, kaže Leyla. Na zaštiti identiteta insitirala je zbog straha za svoju, ali i za sigurnost svojih roditelja koji su zaposleni u državnoj službi u Siriji.
U Berlinu živi sama. U Njemačkoj nema ni prijatelja ni rodbine. Dvije sestre ostale su joj u Turskoj, a majka, otac i ostala rodbina još su u Siriji. Oni su dokaz da ima onih koji niti mogu, a niti žele napustiti Siriju. Leylini roditelji žive u gradu Latakija (El Lazkiyye) na zapadu Sirije, inače najvećem lučkom gradu u ovoj državi.
Leyla nam kaže da je u tom gradu rođen i aktualni predsjednik Bashar al-Assad. Otac i majka su joj državni službenici i svaki dan idu na posao. Sigurnosna je situacija loša i ne mogu izaći iz grada. Na naš upit koliko je njen grad Latakija udaljen od ratišta, odgovorila nam je da se to s vremena na vrijeme mijenja, ali da je generalno priobalni pojas mirniji od ostalih dijelova Sirije.
Latakija nije razrušena iako ljudi stalno ginu
Iako ovaj grad nije zahvaćen ratom, Leyla tvrdi da je njena porodica konstantno u opasnosti, jer u posljednje vrijeme granate dolaze s mora, a ni samoubilački napadi nisu rijetkost. Prošle je sedmice njena majka bila svjedok granatiranja grada projektilima ispaljenim s mora i pogibije velikog broja civila.
Latakija ima više od pola miliona stanovnika, uglavnom pripadnika vjerske skupine alevija. „Nije kao u Halepu koji je srušen do temelja, ali je sigurnost upitna. Grad Latakija nije razrušen, iako ljudi konstantno ginu. Otac i majka, ovisno od situacije u gradu, ponekad odlaze i na selo“, priča Leyla.
Prije četiri godine, kada je tek počeo rat u Siriji, s roditeljima se čula telefonom: „Sada komuniciramo i preko interneta, naravno, kad dođe struje, koje tamo kod njih uglavnom nema. Nekad prođe i deset dana da se ne čujemo. Tada mi otac nekako pošalje poruku da su dobro i da se ne brinem.“
Spomenuvši građanski rat u Siriji “koji svijet nijemo posmatra već četiri godine”, Leyla nam je rekla da je središnji dio Sirije, koji je pod kontrolom terorista ISIS-a, u stalnom ratu. “Niko ne želi svaki dan plivati u bazenu punom leševa.Ljudi iz tih dijelova Sirije prisiljeni su bježati. Jedni idu na sirijsku obalu, a drugi prema evropskim državama. U centralnim dijelovima Sirije život više nema nikakvog smisla”, objašnjava ova mlada Sirijka, budući stomatolog.
Tužno je, kaže, da su pokreti za promjenu sistema u njenoj državi završili ratom i dodaje da ni ona ne može spavati kada pomisli da njena porodica svaku noć zaspi uz zvuk granata. “To nije naš rat. Svi su se umiješali. Roditelji mi kažu da u blizini mog grada konstantno dolaze brodovi nekih drugih država. Sada su tu ruski brodovi”, naglašava Leyla.
Od početka rata u Siriji polovina stanovništva bila je prinuđena napustiti svoje domove. Sedam miliona raseljeno ih je unutar zemlje, dok ih se više od četiri miliona iselilo u susjedne države ili krenulo na put ka državama Evropske unije, najviše prema Njemačkoj.
Uoči izbijanja rata u njenoj zemlji, Leyla se zadesila u Turskoj na studiju. U toj je zemlji naučila turski jezik i upoznala kulturu tog naroda. Sada ponovo počinje svoj život, ne od nule nego od, kako kaže, minusa, a njen je prvi korak učenje njemačkog jezika. ”Njemački je jako težak jezik za nas i ja ovdje, dok ne savladam jezik ove države, ne mogu baš ništa da radim”, rekla nam je Leyla, napominjući da su joj njemačke vlasti u Berlinu osigurale i mjesto za stanovanje.
Od plate ne mogu ni hljeb kupiti
Za nju je izbjeglica pojam kojim se opisuju ljudi koje svako izbjegava i koje druge države uglavnom ne žele prihvatiti. Na ove sumorne činjenice ona uzvraća pitanjem: “Zašto bi čovjek želio napustio svoju kuću i zemlju? Sirijci su i materijalno i emotivno iscrpljeni”, konstatuje Leyla, jer niko niti vidi rješenje niti vjeruje u mir u zemlji u kojoj ovako dugo traje rat.
U emocionalnom smislu, zbog neprekidnog straha od smrti, dosta ljudi ima i psiholoških poteškoća, uključujući i članove njene porodice. U materijalnom smislu, iako njeni otac i majke rade, plata koju dobiju nije dovoljna ni za hljeba, jer, zbog rata, vrijednost dolara konstantno raste.
“Ljudi više ne mogu izdržati ove teškoće u svojoj zemlji, nema ništa što bi ih održalo na nogama. Više nema lijeka, više nema nade. Zato napuštaju svoje domove”, primjećuje Leyla.
Smatra da i među izbjeglicama postoji više kategorija ljudi: “Među Sirijcima je i prije rata bilo osoba koji žive život bez nekih posebnih ciljeva i ambicija. Normalno je da sada ima i takvih izbjeglica, kojima je rat samo isprika. Ja želim završiti svoju edukaciju i postati koristan građanin. Da imam mogućnost, ja bih se odmah vratila u svoju državu, ali nemam.”
Pitali smo je da li je zadovoljna u državi u kojoj trenutno živi. “Kao izbjeglica, koliko mogu biti sretna?”, odgovorila je. Kaže da joj je težak novi početak u životu, ali se ipak nada da će se stanje u njenoj državi normalizirati.
Kako se ne bi previše rastužila, svoju porodicu, kada ima priliku pričati s njima, pita samo osnovna pitanja. “Zanima me samo da li su dobro i zdravo. Zato i ne znam previše detalja o tome kako je sada u Siriji. Da znam, sigurno bi i meni bilo još teže.”
