Vjerovatno ste imali priliku da pročitate na islamskim web portalima vijest da je belgijanka, starica od 92 godine primila islam, te uzela ima Nur. Ova starica (baka), a sada nana, pokazala je da život ne završava sa 60 godina, ni sa 70, ni sa 80, pa čak ni sa 90, za nju je život počeo tek sada, u njenoj 92 godini života. Nana Nur je posjetila Saudijsku Arabiju te bila gost na jednom simpoziju na kojem je bilo prisutno više od 300 žena u gradu Damam. Životna priča nane Nur je rasplakala sve u sali, pa vam ovom prilikom prenosimo njen put do islama…
Nana Nur priča: “Moj novi život je počeo u 2010 god., onog dana kad sam prihvatila svim srcem čistu i uzvišenu vjeru islam. Nisam nikada u svom životu ni sanjala, da ću jednog dana postati muslimanka, iako sam se skoro pa čitav život družila sa muslimanima, uvažavala sam ih i poštovala njihova vjerska osjećanja. Tako recimo tokom mjeseca ramazana, nisam ih posjećivala tokom dana, jer sam znala da poste a ako ih i posjetim, znam da njihova dobrota neće moći izdržati a da me ne ugoste, međutim, nisam htjela da ih ometam u njihovom postu. Toliko sam ih poštovala, da sam meso i piletinu kupovala samo u njihovim mesnicama, jer sam znala da je meso zaklano po vjerskim propisima i da je puno čišće od drugog mesa. Međutim, njihova pažnja i poštivanje starijih osoba, je posebno na mene utjecala pa sam primila islam.
Vidjela sam da muslimani imaju duboko poštovanje prema nemuslimanima, lijepo ih pozdrave i otpozdrave. A najveću radost sam osjetila kad me je moja komšinica, inače muslimanka iz Maroka primila kod sebe. Ona, njen muž i njihovih četvero djece, brinuli su se o meni kao o svojoj majki, nisu htjeli nikakvu novčanu nadoknadu, čisto si to radili iz ljubavi i poštovanja, poštovali su me jer sam njihova komšinica i starija osoba, kojoj treba poklonuti pažnju i njegu. Njih dvoje su bili glavni uzrok mog prihvatanja islama.
Prihvatili su me, nakon što me moje dijete nije htjelo, nakon što me je moje dijete htjelo poslati u starački dom.
Međutim, poseban prizor koji me je rasplakao, doživjela sam prilikom posjete Maroku, kad sam sa Fatimom (žena koja ju je primila kod sebe), posjetila porodicu u kojoj se živjeli djed, nana, njihova djeca i unučad. Svi su živjeli su slozi i ljubavi. Svi su se poštovali i uvažavali. Taj prizor me je dirnuo u srce, jer poslije mog prihvatanja islama, najviše me je pogodilo ponašanje moje jedine kćerke, koja sa svojim mužem i njihovo četvero djece živi u Francuskoj i koja je kršćanka. Kad je čula da sam prihvatila islam, odrekla me je se kao majke i među svojim prijateljima me optužila da sam psihički bolesna, da sam senilna.
Međutim to nije tačno, ja se još veoma dobro sjećam događaja iz 1930 god. Što se tiče moje ostale porodice u Francuskoj, to je aristokratska porodica, oni su sa mnom prekinuli svaki kontakt od kada sam se udala za siromašnog belgijanca i sa njim došla živjeti u Belgiju. Sad kad sam primila islam, uskratili su mi nasljedstvo, a belgijska štampa me je zbog toga optužila da sam islam primila zbog novca, što je teška laž i optužba.
Nakon što sam primila islam, obavila sam hadž, odbila sam invalidska kolica da u njima obavim tavaf (kruženje oko Ka’be, sedam puta), nego sam to uradila na svojim nogama. Hvala Allahu, prije islama sam se bavila aktivno plivanjem i brzim hodanjem, tako da sam i pored svoje 92 godine dobrog zdravlja. Dosad me je Allah počastio da postim dva ramazana bez ikakvih problema.
I na kraju, želim da se vratim u Mekku, da obavim još jednom umru, te da umrem u tom čistom gradu i da me ukopaju tamo među muslimanima”!
