Na nekoliko lokacija u Podgorici, pojavio se grafit: „Za Jugoslaviju sa Sarajevom glavnim gradom“. Bez potrebe za posebnim fotnom ili uočljivom bojom, neko je jednostavno ispisao rečenicu, nesvakidašnju misao bez potrebe da uljepšava ili naglašava pojedinosti ili insistira na „art“ grafitu. Ne, sve je kako treba, jasno.
Može se neko pitati otkud ti grafiti baš u Podgorici? Da li je slučajnost što se to ispisuje na zidovima nekadašnjeg Titograda? Da li je to nostalgija ili nešto drugo? Nema nostalgije, ona nije jestiva i često je kontraproduktivna i svima je sad to jasno kao dan.
Ovaj grafit je vapaj, ne toliko za prošlim vremenima, koliko je posrijedi traženje formule za konkretan opstanak i eventualni mir. Grafit je potraga za normalnim životom bez tenzije i teritorijalne pretenzije. Nema ni patetike u toj rečenici, jer je posrijedi alternativna istorija, i konkretan plan za budućnost. „Šta bi bilo kad bi bilo“ u kombinaciji sa „dajte da počnemo ispočetka ali baš kako treba“.
Jasan iskaz da nam nije dobro
Skoro tri decenije nakon raspada Jugoslavije, ovaj grafit govori više nego što njegovo puko značenje predstavlja. Grafit je jasan iskaz da nam nije dobro. Da smo se zeznuli, da smo prevareni, i da nešto mora da se mijenja. Ta ideja, u sadašnjoj konstelaciji odnosa i državica u „regionu“ zapravo je jeretička, pobunjenička i prije svega prst u oko bilo kojoj formi nacionalizma, pa i crnogorskom državnom nacionalizmu.
Ako bi pogledali mapu Jugoslavije(misli se na socijalističku federativnu republiku Jugoslaviju) geografski bi pripadalo Sarajevu da bude glavni grad. Ali, ako zanemarimo te okolnosti, ukoliko bi neko iz poštenih i plemenitih pobuda opet spajao bivše jugoslovenske države, opet bi red bio da Sarajevo bude glavni grad, zbog kosmičke pravde i stradanja. Čak i po onome, tamo je počelo, da se tamo i završi. Ali ne, maštati se može na tu temu u nedogled, kad ljudi ne bi bili pritajene zvijeri i kad nacionalista ne bi bilo. Ali ih ima, i previše, zato je grafit tu, da ubode makar malo, da ih iznervira jedna rečenica koja je lijep san, i ništa više.
To je i poenta svih grafita. Naročito lijenih podgoričkih, koji su često pisani tako da način izvedbe više govori od napisanog. Ali kad je riječ o ispisu: „Za Jugoslaviju sa Sarajevom glavnim gradom“ sve je savršeno neprecizno i kako treba.
Čak i ta činjenica, da se grafit pojavljuje u Podgorici, da Crna Gora na neki način poziva na ujedinjenje, ali tako da glavni grad bude Sarajevo, govori mnogo. Prvo, naravno da to jasno ukazuje da nam nije dobro i da moramo da se čupamo i ujedinjujemo ako želimo bolje, a drugo što upada u oči je megalomanija između redova. To da je Crna Gora kao najmalobrojnija država daje sebi za pravo da odredi koji će grad biti glavni. Jer, ako to već nisu Podgorica ili Cetinje(a ne ide sami sebe da predlažemo), Beograd je već dugo bio glavni grad, ako bude Zagreb ljutiće se Beograd, tako da je realnost da svakako to bude Sarajevo. Iza grafita najvjerovatnije leži i takvo opravdanje za ispisano.
Ali generacije koje se bave grafitima rođene su u vrijeme kad nisu mogli da zapamte svemogući crveni pasoš, kredite i olimpijadu u Sarajevu. Otkud onda njima poriv da se piše takav grafit? Vide da nam posao sada ništa ne valja, i da ovi što nas vode, sigurno nas vode u provaliju, te se izvlači jedna ideja „za Jugoslaviju sa Sarajevom glavnim gradom“ kao što su parnasovci i ostali čeprkali po istoriji tražeći idole i zlatan period. Bez obzira na značenje i vrijeme u kom je parola nastala, sad je izvučena kao čista, bez tereta, ideja koja sjaji sa fasada u Podgorici.
Podgorična ljenština
Od tih nekoliko grafita ispisanih na zidovima podgoričkih zgrada najdraži je jedan sa skraćenicama. On je tipično crnogorsko-podgorički, jer skraćenice nisu tu zbog brzine ili frke da autor ne bude uhvaćen, već je riječ o tipičnoj podgoričkoj lijenštini. Ali nadasve simpatičan je pristup, jer sve je i dalje jasno, skraćenice funkcionišu, pa je grafit još više drag. Piše: „Za Ju sa Sarajevom gl. gradom“.
Nije čudo što ti grafiti niču na podgoričkim fasadama, jer uz svo dugogodišnje nacionalističko trovanje i podmetanje, ipak je to i dalje multietnički grad koji za razliku od ostalih jugoslovenskih glavnih gradova nakon raspada Jugoslavije nije promijenio sva imena ulica. Istina, Bulevar Lenjina promijenjen je u Bulevar Svetog Petra Cetinjskog, ali su ostale Zagrebačka, Sarajevska, Skopska, Ljubljanska i Beogradska ulica. Čak je i prije nekoliko godina jedan od glavnih bulevara u gradu dobio ime „Bulevar Josipa Broza Tita“, što je zaista zvučalo kao „iz inata svima“.
Podgorica je grad koji ima ulicu Milana Mladenovića, istina, prilično zabačenu ali ipak ima svoju ulicu na mapi grada. Takođe, u jezgru grada jedan od bulevara nosi ime „Bulevar Srđana Aleksića“. Činjenice, imena nekoliko ulica i grafiti govore da je „grad“ i dalje živ, uprkos konstantnom trovanju i medijskim spinovima, plasiranom nacionalizmu i opštoj apataiji i odsustvu empatije, još uvijek ima ljudi koji tiho žive i pronalaze svoj način da se bore protiv primitivizma i da katkad pošalju neke dobre poruke koje odjeknu.
Zato, Podgorica ponosno sa fasada poručuje: „Za Jugoslaviju sa Sarajevom glavnim gradom!“.
