Branko Lasić, 48-godišnji demobilisani borac 17. viteške krajiške brigade Armije RBiH, rodom iz Orahove kod Bosanske Gradiške, umro je ovoga oktobra u Bihaću od bubrežne insuficijencije.
Sjenka u polumraku
Živio je potpuno anonimno u sobičku naselja 17. viteške krajiške brigade u Sanskom Mostu, a izlazio samo kada je svakog drugog dana medicinskim vozilom odlazio na dijalizu u obližnji Prijedor. Osim bubrega, otkazale su mu bile i noge.
U haosu predizborne kampanje niko nije ni primijetio da Branka više nema, baš kao što ni prije izbora niko nije primjećivao da postoji Branko Lasić.
Lasić, nekoć skromni mladić iz rodnog mjesta penzionisanog generala Atifa Dudakovića, 1992. godine zamijenio je raskoš uređene Švicarske sa snijegom i ledom Vlašića, koji je osvojio kao borac rahmetli generala Mehmeda Alagića. Smrt ovog malog čovjeka bez bliže i dalje rodbine u nevidljivoj fusnoti javnog života sablasna je poruka državi za koju se borio taj i takav Branko Lasić.
Sanjanin Ermin Karić iz Udruženja „Za bolji Sanski Most“ (UGSM) jedan je od onih koji su poznavali Lasića i njegov teški život u kojem je posljednjih sedam godina proživio pakao dijaliznog pacijenta, s bruhom i začepljenim venama na jednoj nozi.
Karić: Izgubljena vjera u državu
– Upoznali smo ga 2012. godine, kada smo mu mi iz Udruženja došli u posjetu na Božić, u njegov sobičak na četvrtom-petom spratu. Još i sada čujem nepodmazana vrata njegovog stana kako su zacvilila i vidim sav taj užas i sjenku čovjeka u polumraku. Dočekao nas je sa svijećom, električari su mu isključili struju zbog 140 KM duga!? U frižideru nije imao ništa da jede. A bio je Božić – prisjetio se Karić s tugom scene zbog koje mu je mjesecima bilo mučno u želucu.
Sjeća se Lasićevih riječi te žalosne večeri kako je s dijalize došao potpuno slomljen i izmožden, bauljajući po hladnoj sobi i tražeći svijeću, a nije mogao ni okupati se u hladnoj vodi.
Nije zaslužio…
– Takve scene su nadgrobni spomenici našoj vlasti! Taj čovjek je žrtvovao sigurnost evropske Švicarske i došao među krajiške borce, oslobađao gradove i, na kraju, oslobodio Sanski Most, čiji je stanovnik postao igrom sudbine. Za koga se borio?! Nije zaslužio da mu se i za grob ne zna – kaže Karić, napominjući da je Lasić ukopan u Bihaću i da će mu posljednje počivalište, s obzirom na to da „nije imao ni kučeta ni mačeta“, vjerovatno ostati neobilježeno.
Bivši ratnik Branko Lasić, ostavljen i napušten od svih, očito se tiho i u strašnoj intimi spremao za vječni odlazak. Primao je penziju od 200 KM, a za lijekove je davao 170 KM. Ustvari, hrana su mu bili medikamenti.
– Nikada nećemo saznati je li nakon rata proživio ijedan sretan dan, kao što možemo sa sigurnošću vjerovati da je izgubio vjeru u državu i njene institucije. Časno se borio, a umro kao posljednji bijednik – ističe Karić koji se sjeća i da je Lasić u jednom trenutku kazao da bi više volio da je šehid nego što je živ.
Za 19.000 eura ministru Halimoviću porasla nova kosa, a toliko para trebalo je heroju Lasiću da dobije novi bubreg!
Kao paralelu i životni paradoks te egzemplarni model sudbina malih nepriznatih heroja širom BiH i onih koji ih predstavljaju „u ime države“, Karić spominje i svjež primjer koji se naveliko prepričava u Sanskom Mostu – presađivanja kose aktuelnog federalnog ministra razvoja, poduzetništva i obrta Sanjina Halimovića i potpredsjednika SDA.
– Prema pouzdanim informacijama koje ima naše udruženje, Halimović je na klinici za plastičnu, estetsku i rekonstruktivnu hirurgiju u Švedskoj izvršio transplantaciju kose i za to platio 19.000 eura. Za taj novac i možda još malo para od države, za koju se borio, pokojni heroj Lasić mogao je transplantirati bubreg i biti živ – zaključuje Karić.
