Biti novinar u najtežim životnim situacijama nerijetko znači prkositi sudbini i smrti, a biti na strani istine ono je što razdvaja obične od velikih reportera. Holandski novinar i pisac Frank Westerman u svojoj karijeri reportera često se nalazio u pogibeljenim situacijama, ali koliko god situacija bila teška i složena njegova opredjeljenost da svjedoči istinu bila je neupitna.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini Westerman je dva puta posjetio zaštićenu UN-ovu enklavu Srebrenica nakon čega je slao u svijet alarmantne izvještaje o stanju u opkoljenom gradu. Dobro pamti svoju prvu posjetu Srebrenici jer je doša malo nakon što je francuski general Philippe Morillon postavio svoj štab u zgardi gradske pošte. Ono što je vidio u Srebrenici, prisjeća se, bilo je nezamislivo strašno, makar je kao ratni reporter imao iskustvo izvještavanja sa najstrašnijih mjesta.
„To je bilo u vrijeme malo nakon što je general Morillon učinio svoj slavni ili neslavni pokušaj da uđe u enklavu sa konvojem hrane kada je proglasio UN-ov štab u zgradi pošte da bude njegov štab. Tada je u Srebrenici bilo 300-tinjak kanadskih vojnika i to je bilo prije nego su u enklavu došli pripadnici holandskog bataljona. Tada sam bio u Srebrenici. Impresija je bila da je to nemoguće stanje za život, vladao je očaj iako nije bilo vatre (pucnjave) ali je grad bio pod opsadom“.
Posjet izbjeglicama u školi
Posebno upečatljiv utisak, sjeća se Westerman, ostavio je posjet školi u kojoj su živjele izbjeglice. Kaže da nikada prije nije vidio ništa slično u stvarnosti i da je takve prizore povezivao sa srednjovjekovnim slikama na kojima se prikazivao pakao.
„Sjećam se da sam posjetio lokalnu školu i da su porodice, izbjeglice, živjele na dva poda. Prvi pod je bio pravi pod škole a drugi pod je bio pod od stolova koji su bili poredani po podu. Dio porodica je živio ispod stolova, a drugi dio familija na stolovima. Balkoni su bili pretvoreni u sobe. Sjećam se mladog djeteta obučenog u odjeću sašivenu od padobrana u kojima je bacana humanitarna pomoć. Te scene, tolikog broja ljudi, u tako malom prostoru, i držanih kao da su u zatvoru, bile su dramatične. A to sam sve vidio u Evropi, u srcu Evrope, moderna su vremena a vi uđete u nešto što liči u neku srednjovjekovnu sliku. I to je živo, nije slika, nije nešto iz prošlosti, to je srednjovjekovna slika pakla i ušli ste u nju, takav je to osjećaj bio“.
Drugi dolazak zbio se u junu 1994 godine, kada je Westerman, nakon mnogo muke, posjetio bazu holandskog bataljona. Bio je iznenađen fizičkim i mentalnim stanjem u kojem su se vojnici nalazili i potpunim nedostatkom razumijevanja situacije. Bili su poprilično indiferentni prema zbivanjima u Srebrenici, a slobodno vrijeme, u gradu koji je još trpio glad i neimaštinu, kratili su gledanjem utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva.
„Mislim glavna impresija je bila da su Holanđani nezainteresovani. Ne mislim da je bilo neke zavjere od strane holandskih vojnika da namjerno zabrljaju stvari. Juna 1994. godine, dakle godinu prije pada Srebrenice, oni su već bili cinični o situaciji, nisu vjerovali u ono što je njihova misija, a to je zaštita života nezaštićenih ljudi – što su trebali činiti. Pustili su me u svoj krug ali nisu htjeli da unutra budem kao novinar, ali na koncu su mi pokazali svoj logor i okolicu. Stekao sam utisak da su tamo samo kako bi sami preživjeli i da se brinu samo o sebi. Izgradili su drvenu baraku za gledanja Svjetskog prvenstva u fudbalu, nedostajala im je kuća. Od tog trenutka išle je sve od goreg prema lošijem u smislu da su bosanski Srbi odsjekli namirnice, gorivo, petrol na kojem se pravi hrana. Nisu više mogli koristiti svoje mašine. Nisu imali svježe hrane i jeli su male porcije konzervirane hrane i bili su sve manje motivirani da rade ono što su morali raditi”.
Sudbina Srebrenice
Zanimljivo, s druge strane, Westerman se prisjeća posjete gradu i razgovora sa komadantom Armije RBiH Naserom Orićem koji je zračio samopouzdanjem i koji je mnogo optimističnije gledao na stvari. Orić mu je rekao, sjeća se dobro tog razgovora Westerman, da ako dođe do napada samo Armija BiH može da odbrani enklavu i da od holandskih vojnika neće biti previše pomoći.
„Ovo je najbolnije, u isto vrijeme sreo sam Nasera Orića i vodili smo razgovor i sjećam se da mi je rekao, pomalo se hvaleći, da je on Yasser Arafat Balkana i da on kontroliše enkalvu i da nema visoko mišljenje o Holanđanima, ali da je uredu da su tu, ali da samo on i njegov divizija održavaju enklavu u životu“.
U vrijeme pada Srebrenice Westerman je bio povučen sa dopisničkog mjesta u Bosni, ali tog 11. jula 1995. su i on i njegove kolege očajnički pokušavali shvatiti šta se dešava. Slutili su da će se desiti najgore, a njihove najgore slutnje postat će stvarnost.
„Sjećam se da sam zvao kolege, reportere nastojeći doznati šta se dešava i bili smo u očajnoj potrazi za informacijama, ali ne samo profesionalno kako bismo objavili informacije nego nas je interesovala i sudbina Srebrenice. Sjećam se da sam sreo jednog prevodioca i bio sam zabrinut za njega ali se uspio probiti kroz šumu tim paklenim putem dugim 60 kilometara do Tuzle. U isto vrijeme smo i nastojali da saznamo šta se desilo i kako su stvari mogle da se otmu toliko izvan kontrole. Moje novine su me oslobodile svih drugih obaveza, jer sam ponovo postao reporter u Holandiji, da pokušam saznati šta se desilo. Poslije nekog vremena vratio sam se do Tuzle, Beograda, Zagreba i New Yorka kako bih dobio informacije“.
‘Najcrnji scenario’
Brutalnost i broj ljudi koji su bili ubijeni u srebreničkom genocidu bili su nevjerovatno iznenađujući, ali još je više bila zbunjujuća naivnost holandskih vojnika i njihovih komadanata, koji su povjerovali u Mladićevu obmanu kako će zarobljeni muškarci biti ispitani i pušteni kući. Svaki je novinar dobro znao, pojašnjava Westerman, da će svi oni odvojeni i u autobuse potrpani muškarci biti ubijeni.
„Bio sam iznenađen brojem ubijenih ljudi. Ali ono što je interesantno, sjećam se da kada sam pričao sa kolegom da će muškarci koji su odvojeni i potrpani u autobuse neće biti odvedeni u Tuzlu, da će nestati i biti ubijeni. Bolno je spoznati da su komandanti holandskog bataljona mislili da će biti ispitani, što je Ratko Mladić govorio da će ih ispitati da se uvjeri kako nisu ratni zločinci, i da će biti tretirani kao zarobljenici rata i da će biti oslobođeni. Nismo mogli vjerovati da su progutali tu priču i bilo je bolno spoznati da profesionalni vojnici i komandna linija nije razmišljala o najcrnjem scenariju. Pa šta ih je za Boga milog navelo da misle kako će zarobljeni muškarci dobiti šolju čaja i biti poslani kući. Mi novinari imali smo najgora očekivanja, a to su masovna ubijanja. Sjećam se da je jedan Amir koji je radio u Srebrenici koristio faks za slanje SOS poruke. U tom faksu su poslali SOS u kojem je pisalo Srbi dolaze, silaze sa brda, ako ima neko ko čita ovaj tekst i ako neko na svijetu može da ih spriječi neka to učini sada jer ćemo biti izbrisani i ubijeni. Svi su bili svjesni u enklavi da će ako padnu u ruke Mladićevih trupa to biti kraj“.
Frank Westerman je napisao knjigu o svojim iskustvima u Srebrenici naslovljenu The Blackest Scenario nastavljajući svjedočiti istinu o strahotama rata u BiH i brutalnosti genocida u Srebrenici. Danas je ugledni publicist i pisac i kao takav gost je internacionalnog književnog festivala Bookstan, koji se održava u Sarajevu.
