Iako se u jednom trenutku činilo da ode sve u helać, pokazalo se da nada, kao što vele, umire posljednja: Aleksandar Vučić i Hašim Tači i dalje su u igri za Nobelovu nagradu za mir. Neka se Tramp i Kim ne raduju, još nije sve gotovo: Nobel bi, ipak, mogao završiti u rukama ovovremenih Bore i Ramiza.
Jer, kako ga Vučić naziva, “istorijski sporazum Srba i Albanaca” još uvijek može biti postignut. Dva suprotstavljena nacionalizma, dvije suprotstavljene velikodržavne ideje mogle bi postići sporazum koji bi ih održao u životu, mogli bi doći do spoznaje da jedan drugome mogu pomoći. Jer i vrapci u Briselu, obluci u Drimu i vlati trave u Sićevičkoj klisuri znaju da je “istorijski sporazum” tek prvi korak. Da će se strane potpisnice nakon toga baciti na stvaranje, za početak, skraćene Prirodne Albanije i skraćene Velike Srbije. Ceh “istorijskog sporazuma” biće, najprije, isporučen Bosni. A neka se pripreme Skoplje i Podgorica. Velikorspski i velikoalbanski nacionalizam imaju suprostavljene interese na Kosovu, ali mogu imati zajedničke u Makedoniji i Crnoj Gori. Kada jednom riješe pitanje Kosova, mogu djelovati sinergetski i koordinisano, kako je u Bosni srpski nacionalizam ratnih devedesetih djelovao sa hrvatskim. Bosna i Republika Srpska, koju je Ivica Dačić definisao kao za Srbiju važniju od Kosova, i time pametnome rekao sve o onome što će uslijediti, albanske se strane ne tiče. Ali se ono što će dogovoriti Srbi i Albanci itekako tiče Bosne.
Sve pobjede, svih aktera
Subota je i sve je puno nade. Birokrate u Briselu cvrkuću jer su uspjeli da sporazum o trajnom miru između Srba i Albanaca održe u životu. Taj sporazum bi, doduše, koliko sutra, mogao izazvati nekoliko novih/starih ratova na Balkanu, za šta su izgleda zainteresovane i u pregovore uključene strane i posrednici. Vučić ide na Kosovo da se tamo svojim riječima izrazi pred okupljenima. Priština se malo zaletjela, najavila da će Vučićevu posjetu zabraniti, pa im je zabranjeno da je zabrane.
Subota je i pobijedili su svi. Brisel, jer još uvijek diriguje mješovitim pregovaračkim horom. Vučić, jer je pobijedio simbolički, jer je nadigrao albansku stranu i ipak će na Kosovo. A Albanci jer je Kosovo još uvijek njihovo. I to cijelo. Svi sretni, svi zadovoljni, sve isto kao i prije.
Još u petak, strepnja je bila jača od nade, riječima Dobrice Ćosića. Vučić je odbio da pregovara sa Tačijem. Feca Mogerini je kao ping-pong loptica skakala od sobe u kojoj je bila srpska, do sobe u kojoj je bila albanska delegacija. Sve džabe: Aca se uvrijedio i neće pa neće.
Onda su zapadnjaci Albancima naredili da Vučića puste na Kosovo da tamo drži govore kad hoće i gdje hoće – i pregovori su odblokirani.
Sva diplomatska drama kojoj prisustvujemo zapravo je akcija spašavanja redova Vučića. Koji na Kosovu ne može dobiti ništa: razmjena dijela teritorije Srbije za dio teritorije Kosova nije dobitak. Sva je ta glumačko-diplomatska ekipa, i Tači, i posrednici i svi uključeni u pregovore, tu da stvore situaciju u kojoj će Vučić priznati Kosovo i zadržati vlast sve dok postoji opasnost da Srbija tu odluku ospori, na referendumu ili na drugi način.
Šta god Vučić dogovori, a može dogovoriti samo jedno, da prizna Kosovo, biće ozbiljnog otpora u Srbiji. To je trenutak kada će Vučić aktivirati Dodika i otvoriti novu krizu – u Bosni. Ta kriza bi trebala da homogenizuje Srbiju i ujedini je oko Vučića: šta je bilo na Kosovu bilo je, ne vrijedi plakati zbog prolivene vode, hajde da se sada udružimo da spašavamo ono što može biti spašeno, nećemo valjda biti razjedinjeni dok je sudbina Srba u Bosni u pitanju, itakodaljeitomeslično, odradiće to Vučićevi toaletoidi dobro, nema sumnje.
Dobiti ustupke u Bosni
Nevolje u Bosni Vučiću bi pomogle da sačuva vlast, ali to je sekundarno. Primarno za velikosrpski nacionalizam je da od međunarodne zajednice pokuša dobiti ustupke u Bosni baš u trenutku kada je pokazao kooperativnost na Kosovu.
Da se velikorspski front već regrupiše i homogenizuje pred akciju osamostaljenja Republike Srpske govori i saopštenje Demokratskog fronta iz Crne Gore, koji je saopštio da je njihov novi prioriotet više nije crnogorska politička scena, nego rješenje srpskog pitanja u regionu.
Opasna je to igra, tim prije što u pokvarenost i zle namjere međunarodnih posrednika niko razuman nema razloga da sumnja – između ostalog i zato jer su iste više puta demonstrirane.
Prvo. Akcija „dovršenja kosovskog problema“ čije posljedice će, bude li dovršena kako je zamišljenja, ponovo destabilizovati region, dešava se, dakako posve slučajno, nakon što je EU blokirala proces pridruženja, nakon što je, ma šta vam o tome govorile vaše političke elite, lobisti za članstvo u EU i iskreni no naivni eurofili, odlučeno da ovaj region ostaje van EU. Proces pridruženja je mrtav. Imperija je odlučila da do daljnjega neće da se širi. Ako i kada odluči suprotno, bićemo obaviješteni i pripojeni imperiji.
Drugo. Uz „vladavina prava“ i „demokratija“, „stabilnost“ je bio treći najfrekventniji termin „Balkan u EU“ diskursa. Sada upravo EU i SAD destabilizuju Balkan. O čemu se radi?
Nered i kriza
U Đenovi je 2001. održan samit G8. Izbili su veliki neredi. Nakon čega je tamošnji šef policije rekao kako „današnje vlade više i ne žele da sačuvaju red; one se bave menadžmentom nereda“.
Riječima Giorgia Agambena: “Uzbuna, opasnost, uvijek su tu i dio su mašine. Stoga možemo reći da kada govorimo o paradigmi vladanja koja reguliše naše države i društva, stvari kao što su vanredno stanje, uzbuna, nered, kriza, bezbjednost, nisu više iznimne okolnosti; oni su, zapravo, unutrašnje jezgro mašine, njen unutrašnji mehanizam”.
Nered i kriza nisu ono što ugrožava, nego naprotiv, ono što pokreće mašinu. Zato mašina ponovo na Balkanu stvara nered čiji će menadžer biti. Mi smo gorivo na koje mašina radi. Gorivo koje sanja svoje idiotske nacionalističke i velikodržavne snove i time ubrzava vlastito sagorjevanje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
