Beograd očekuje još jedna burna politička nedjelja sa događajima “visokog rizika”, kojima će prisustvovati veliki broj učesnika. Najprije će nove demonstracije protiv predsjednika Aleksandra Vučića i njegove vlasti biti održane 16. januara, ovaj put povodom godišnjice ubistva Olivera Ivanovića, dok samo dan poslije, 17. januara, Vučić priprema kontramiting svojih pristalica, i to povodom posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina Srbiji.
Predsjednik Srbije tako će pokušati da zaustavi grudvu nezadovoljstva koja se počela valjati ulicama Beograda prije mjesec i po, u posljednje vrijeme i drugim gradovima Srbije, ali i demantirati samog sebe kada je ustvrdio da nema nšta protiv uličnih protesta ukoliko su miroljubivi i bez incidenata. Istina, svaki put kada bi reagovao, bilo minimizirajući broj “šetača” ili častivši opozicione lidere pogrdnim imenima, poput ološa, izdajnika, stranih plaćenika i sličnim, izazivao bi kontraefekat, a pomenuta grudva narastala bi i za upućenije u srbijanske političke prilike do neslućenih razmjera. Pogotovo kada je na početku protesta rekao da neće udovoljiti zahtjevima demonstranata pa makar ih na ulice izašlo i pet miliona, što je već sutradan postao slogan #Jedan od pet miliona – koji je ispisan na glavnom transparentu i bedževima koje nose učesnici protesta.
Spremni autubusi, sendviči, dnevnice…
Do tada je kolonu “šetača” predvodio transparent “Stop krvavim košuljama”, nakon što je predsjednik Levice Srbije Borko Stefanović u Kruševcu metalnom štanglom udaren u vrat, poslije čega je njegova slika sa ranom i krvavom košuljom objavljena na društvenim mrežama. Bila je to inicijalna kapisla za početak pobune protiv režima.
Izgleda da je Vučić, koji je navikao da uvijek ima inicijativu u odnosu na protivnike, sada i na ovom polju riješio da prelomi. Na sastanku predsjedništva svoje Srpske napredne stranke povodom Putinove posjete Srbiji, kakao prenose neki beogradski mediji, rekao je da će na miting u Beogradu doći 200.000 ljudi, sa neskrivenom porukom kako misli da je njegova “grudva” i dalje najveća i da će “miting biti idealna prilika da građani Srbije pokažu šta misle o stranim plaćenicima koji subotom protestuju u Beogradu”.
U najavljenu demonstraciju Vučićeve sile, nema nikakve sumnje, biće uključeni silni stranački resursi, odnosno svi odbori koje SNS ima u svim opštinskim i drugim naseljenim mjestima. Svi predsjednici odbora dobili su i kvote koje moraju da dovedu u Beograd, uz obavezne sendviče i dnevnice, a već je osigurano čak 1.200 autobusa, koji treba da prevezu 70.000 kontramitingaša u glavni grad.
“Neka šetaju slobodno, to im niko ne brani dok su mirni, ali da vidim ko će da zucne protiv mene posle kontramitinga? Niko! Neće više ni pokušavati. Za mesec dana će zaboraviti šta su radili i za šta su šetali”, prenijeli su neki mediji Vučićeve riječi.
Zašto predsjedniku skače pritisak?
Filmski reditelj Srđan Dragojević ocjenjuje da će “transport 70.000 robova na kontramiting biti – spektakularan! Da sam dokumentarista, svakako bih snimao sa nekoliko kamera taj ‘desant muva go…ra”, tvrdi on. Ali, zbog čega taze dobitniku ruskog carističkog ordena Aleksandra Nevskog na pomen demonstracija skače krvni pritisak i šta mu to izaziva grčeve u stomaku?
U subotu je u Beogradu održana šesta po redu protestna šetnja protiv režima, koji mnogi duživljavaju ne samo kao autokratiju, što svakako jeste, nego i sve otvoreniju diktaturu, oko čega bi se još i moglo polemisati. Scenario je poznat i neodoljivo podsjeća na nekadašnje demonstracije protiv Slobodana Miloševića. Po mrazu i snijegu, demonstranti se okupljaju na Platou kod Filozofskog fakulteta tačno u 18:00 sati, naoružani pištaljkama, trubama, transparentima i državnim zastavama (stranačkih nema, što je veoma bitno), a onda kreću na ulični performans. U osnovi traže isto ono što su tražili i prije bezmalo 30 godina: fer izbore i slobodu medija.
U masi demonstranata je lako naći ljude koji su učestvovali u svim antirežimskim demonstracijama sa pištaljkom oko vrata, ali i metuzaleme koji su se kao studenti sa policijom sukobljavali još daleke 1968. godine kod novobeogradskog nadvožnjaka…
Iako ovo danas ipak nije remake tih događanja, izvjesne analogije se moraju napraviti kako bi se bolje razumjelo u šta bi za sada mirne demonstracije mogle da se izrode, odnosno koliko dosadašnji zahtjevi uistinu nerviraju Vučića, u ovom trenutku nesumnjivog gospodara svih srpskih prstenova. Sudeći po najavi kontramitinga, upecao se po istoj matrici kao i Milošević kada je 24. decembra 1996. godine pravio svoj kontramiting, pa je prošao kako je prošao. Jedina sretna okolnost je što su oba mitinga zakazana u različite dane, pa je mogućnost sukoba demonstranata svedena na najmanje moguću mjeru.
‘Zaboravimo strah i kerebečenje’
Zato odgovor na pitanje kako je moguće da se poslije toliko godina nije “maklo dalje od početka”, kao u onoj pačjoj školici, nije jednostavan, iako na njega pokušavaju da odgovore i nikad jača autoritarna Vučićeva vlast i nejaka opozicija, koja ne smije otvoreno da stane na čelo najnovijih demostracija, jer i sama ima oraha po džepovima.
Biće da je najtačnija ocjena urednika novinske agencije Beta Dragana Janjića da je ovaj put riječ “o nekoj vrsti pobune nezadovoljnih društvenih grupa, a naročito srednje klase”, koje teže “jačanju pravne sigurnosti i ukidanju partokratije i masovnim dolaskom na proteste pokazuju želju i spremnost za promene”.
U pravu je, međutim, i jedan od ponajboljih srpskih pisaca i kolumnista lista Danas Svetislav Basara kada u redovnoj kolumni “Famozno” tradicionalnim srpskim strahovima od promaje, Zapada, Vučića, pomračenja Sunca… pridodaje i strah od politike. “Poslednji je čas (možda je već i prošao) da se prestane sa kerebečenjem, pripisivanjem sopstvene lenjosti i straha Vučićevoj nesposobnosti i zastrašivanjima njegove kompanije i da se pristupi osnivanju stranke pod radnim naslovom NDS”, smatra Basara.
“Država može biti ustrojena kao luna-park, ali menadžment čak ni nad takvom državom ne mogu preuzeti posetioci”, piše Basara, aludirajući na činjenicu da su opozicioni prvaci jedva uspostavljenog Saveza za Srbiju ispustili kormilo organizatora demonstracija. Basara, međutim, previđa da je upravo to omogućilo narastanje grudve do te mjere da se među demonstrantima jedni pored drugih nađu i pripadnici LGBT pokreta, sa svojim zastavama duginih boja, tik pored okorjelih nacoša iz Dveri Boška Obradovića.
‘Ljudi su željni kiseonika’
I baš to je ono mjesto koje, čini se, pravi razliku od demonstracija devedesetih, ali i nekih skorašnjih: političke stranke i njihove vođe su, svjesno ili ne, prepustile vođstvo građanskim aktivistima. Oni šetaju zajedno sa građanima, ali glavnu riječ vode glumac Branislav Trifunović, drugi umjetnici i intelektualci, koje u prvi plan guraju građanski pokreti kao što su, naprimjer, “Protiv diktature”, “Ne davimo Beograd” ili “Lokalni front” uz Kraljeva”…
Da li je to onaj miks koji može dovesti do toliko željenih promjena u Srbiji? Ta mješavina građanskog i nacionalnog, odnosno političkog i građanskog, aktivizma za sada funkcionira, jer je iz subote u subotu broj demonstranata sve veći. Sam Vučić im je već ponudio vanredne izbore, iako je slijedilo i dodatno objašnjenje – da vlast ne bježi od razgovora sa građanima, što se ne odnosi na opoziciju.
Da je jedino rješenje u Srbiji apsolutna pobuna i ulica tvrdi i proslavljeni režiser Goran Marković. “Ljudi su željni kiseonika i žele da promene društvo. Došli smo do trenutka kada je suprotstavljanje kroz institucije potpuno apsurdno, nema više nikakve svrhe i jedini način suprotstavljanja toj mašineriji je ljudski bunt”, rekao je on. Svoj stav obrazlaže time da je “režim jednog čoveka, zapravo, fanatična organizacija, čiji je cilj moć, grabež i vlast”, koja je prodrla do najsitinijih pora društva u nameri da “uspostavi apsolutnu, orvelovsku kontrolu, u čemu i uspeva”.
Gdje je u svemu tome Putin?
Janjić podsjeća da su izbori i izborna kampanja teren na kome je vladajući blok suveren, budući da kontroliše organe javne vlasti, da ima veliki upliv na najuticajnije medije u zemlji, da raspolaže novcem za kampanju i da bez ustručavanja i obilato koristi državne resurse za političku promociju.
Ali, šta u ovom cijelom galimatijasu traži Vladimir Vladimirovič? I šta on uopšte ima da se petlja u odnose vlasti i opozicije u Srbiji? Pa njemu će se predstaviti da je skup ispred Hrama Svetog Save podrška i njemu i Vučiću ne baš u srcu Evrope, ali svakako zapadnije od nekadašnje gvozdene zavjese, što i neće biti netačno. Malo li je?
Kako će to Vučić objasniti svojim evropskim mentorima, međutim, saznaće se vrlo brzo. Ukoliko se bude udaljavao od obećanog konačnog rješenja za Kosovo, što je sve očiglednije, moguće je da će to biti i stvarni početak njegovog kraja. Svjesni te činjenice su i demonstranti, koji tvrde da se repriza neslavnog kraja višemjesečnih demonstracija zbog nelegalnog rušenja u Savamali ovaj put neće dogoditi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
