Nakon susreta delegacije bh. entiteta Republika Srpska, predvođene predsjednikom Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Miloradom Dodikom, sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem u Beogradu proteklog vikenda Vučić je još jednom ponovio poziv na srpsko-bošnjački dijalog.
Među Bošnjacima od autoriteta nema jasnog odgovora na Vučićeve pozive. Prema njegovoj ocjeni to je od strateške važnosti za očuvanje mira i stabilnosti u regionu.
Nema razumnog čovjeka koji bi se u ambijentu uzavrelih strasti i velikih emocija usprotivio prijedlogu da se sjedne za sto i razgovara, jer bolje je sto godina razgovarati, nego jedan dan ratovati – često je citirana fraza koju u povijesti baš i nismo slušali i razumjeli. E tu dolazimo do onog “ali”.
Dijalog je moguć među učesnicima koji su spremni da slušaju drugog, da razumiju njegove argumente i strahove, da ih stavljaju u kontekst sa povijesnim trenutkom i svojim stavovima i procjenjuju, razumno, koliko su oni prihvatljivi, a koliko su prijetnja realiziranju vlastitih ciljeva.
Tu nailazimo na prvu prepreku srpsko-bošnjačkom dijalogu, jer od devedesetih godina, pa naovamo, svjedočimo nespremnost da se, osim stavova koje protežiraju zagovornici, u obzir uzmu i oni koji dolaze s druge strane.
Postoje tu i uvjeti koje je neophodno ispuniti da bi se jedan takav međunacionalni dijalog uopće vodio, a kamoli doveo do konkretnih rezultata.
Bošnjaci prije svega očekuju da ih se od Srba konačno prizna kao autohton i samosvojan narod s velikom i respektabilnom tradicijom. I ne samo da im se ne spori ime, nego i ostali elementi identiteta poput jezika, povijesti i drugih.
Važno je da se Bošnjaci kao narod u srpskim političkim krugovima ne svode na vjersku skupinu, da im se omogući da sami biraju svoje vjerske vođe i institucije, a ne da im ih natura država Srbija.
Potom, da se konačno prizna da je najveći zločin u povijesti na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata – zločin genocida nad Bošnjacima u i oko Srebrenice 1995. godine počinjen u srpsko ime. I da se od onih koji su ga počinili jasno ogradi osudom genocida.
Srbi od početka primjene Dejtonskog sporazuma strahuju da će entitet Republika Srpska biti ukinut. Bošnjaci taj strah potpiruju potcjenjivanjem tog entiteta u svakoj prilici, pa makar ga, ako ništa drugo, zvali “manjim entitetom”.
Kad splasne taj strah, a on nikada ne prestaje, pojave se promotori bosanskog identiteta koji su vrlo agresivni i nametljivi u svojim stavovima.
Kod Srba, posebno u Bosni i Hercegovini, to se odmah shvata kao napad na srpski identitet. Bosanski identitet jeste odraz ljubavi prema državi, ali on se ne može afirmirati nazor.
Stara sevdalinka kaže – od nameta nema selameta. Srbi, i domicilni i prekodrinski, ne vole kad se status entiteta Republika Srpska dovodi u vezu sa statusom Sandžaka u Srbiji, a to se u ambijentu uzavrelih emocija, među Bošnjacima često čini.
Nezavisnost Kosova je najveća srpska rana, pa Bošnjaci i tu vide priliku da napakoste Srbiji.
Ko bi vodio dijalog?
Kada bi do dijaloga kojim slučajem i došlo, ko bi ga vodio u ime Srba I Bošnjaka? Mnogi će pitanje smatrati retoričkim, ali ako ga pojasnimo uvidjeće svoju zabludu.
Neoprezan i brz odgovor bi glasio – Aleksandar Vučić kao lider najveće partije u Srbiji i Bakir Izetbegović kao lider najveće partije u Bošnjaka.
Je li broj osvojenih glasova na izborima dovoljan za legitimitet nacionalnog predstavljanja? Drugo, odlaskom u Beograd delegacija političkih stranaka iz entiteta Republika Srpska dala je svojevrsnu legitimaciju Vučiću za predstavljanje u potencijalnom srpsko-bošnjačkom dijalogu kao svojedobno Karadžićevi suradnici Miloševiću u Dejtonu.
Nepoznato je šta oni koji ne podržavaju Vučića i SNS u Srbiji misle o tome ko treba da zastupa cjelokupni srpski narod. Hoće li druge političke grupacije u BiH koje okupljaju Bošnjake u svom članstvu dati takvu legitimaciju Izetbegoviću? Iz ovoga je vidljivo koliko je pretenciozno i neodrživo političko predstavljanje naroda.
Milorad Dodik kao neprikosnoveni vladar svega u bosanskohercegovačkom entitetu RS sam je sebe diskvalificirao iz tog eventualnog dijaloga.
Njegov neskriveni pokušaj uvlačenja Srbije u avanture s ustavno-pravnim statusom entiteta prozreo je sam Vučić i vješto je izbjegao da ga podrži, makar i deklarativno.
Dodik je, prema vlastitom priznanju, tražio obavještajnu podršku, želio da Vučić podrži stav da je napad na srpsku zajednicu bilo gdje napad na Srbiju.
Dodik opasno konstruira teze o bošnjačkoj podršci ideji tzv. islamske države igrajući na kartu narasle islamofobije. Dovoditi u vezu partijsku deklaraciju sa pravom na samopredjeljenje do otcjepljenja pokazuje njegovo diletantsko političko nestrpljenje i opasne namjere. Vučić će imati ozbiljnih problema ukoliko Dodika na tom putu ne zaustavi.
Nacionalni dijalog
Sve pobrojano, i još mnogo drugih otvorenih pitanja koja ovdje nisu navedena stoje na putu onima koji bi sebi dali zadatak da pripreme taj, puno puta pominjani, srpsko-bošnjački dijalog.
Ako nedostaje iskrenosti, dijalog s ambicijom da uspije je nemoguć. Pažljiviji promatrači mogu zaključiti da je Vučićev poziv ustvari kukavičje jaje. Umjesto dijaloga predstavnika država, on poziva na nacionalni dijalog.
Srbija još nije priznala postojanje i institucije države Bosne i Hercegovine. Ako je pominje kao državu, Vučić obavezno dodaje pojašnjenje u kojem navodi dva entiteta i tri konstitutivna naroda.
Kao kad bi neko u svakom pominanju Srbije navodio – Srbija s jednom autonomnom pokrajinom Vojvodinom i Kosovom s fus notom.
Onog trenutka kad zvanični Beograd, ko god u njemu stolovao, prizna da je Bosna i Hercegovina država, da ima svoje institucije i glavni grad, prestat će potreba da se poziva na bilo kakav nacionalni dijalog. Jer u Bosni i Hercegovini, osim Bošnjaka i Srba, postoje Hrvati kao treći konstitutivni. I građani, a i ostali koji su, također, konstitutivni, ali samo na papiru.
Da bi Bošnjaci bilo kada mogli očekivati promjenu stava zvaničnog Beograda moraju prihvatiti da je BiH sa Srbijom potpisala Sporazum o međusobnom priznanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta u međunarodno priznatim granicama sa svim posljedicama koje iz toga slijede.
Pravo srpskog naroda na vezu s maticom je neosporivo. Gnjev što Srbija ne priznaje genocid ne potire činjenice da su pripadnici Armije RBiH počinili zločine nad srpskim civilima i zarobljenicima i počinitelji za to moraju odgovarati.
Ne oni za koje to tvrdi Srbija, nego oni za koje to utvrdi mjerodavni sud. I neka Srbi u Bosni i Hercegovini sami odrede koliko će biti Bosanci, Bošnjaci nemaju tapiju na bosanski identitet.
‘Prekinite ljudi da lažete sebe’
Možda i ne sluteći šta čini, Vučić je na istoj konferenciji za novinare na kojoj se s Dodikom obratio javnosti poslije sastanka s delegacijom iz entiteta RS poslao univerzalnu poruku koju, i on i drugi, treba da primijene u očuvanju mira i stabilnosti.
Na pitanje novinarke kako komentira prijedlog bivšeg srbijanskog predsjednika Vojislava Koštunice da model Hong Konga (zakup teritorije na određeni vremenski rok) bude primijenjen u pregovorima o statusu Kosova Vučić je inicijatorima poručio:
“Prekinite ljudi da lažete sebe, obmanjujete javnost, nežne srpske uši više vole da čuju slatku laž, nego gorku istinu. (a ni bošnjačke nisu ništa manje osjetljive op. aut.)… Nemojte da se igramo žandara i lopova. Nama je potreban realan, ozbiljan i državnički pristup rješavanju tih problema, a ne lupetanje svake vrste. Otežavate nam bilo kakav ozbiljan razgovor o bilo čemu.”
Gorka je istina da u postojećem odnosu snaga i s politikama koje su na sceni istinsko međusobno priznanje Bosne i Hercegovine i Srbije kao država nije izvjesno. Zato je poziv na dijalog dimna zavjesa koja će sakriti prave ciljeve i pomoći nam da nastavimo gajiti svako svoje zablude.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
