Čovjeka je oduvijek privlačio sopstveni odraz. Ova ljudska osobina ispoljila se u mnogim sferama života – od remek djela mita o Narcisu, do bezazlenog pravljenja čovječuljka od dvije ili tri lopte snijega, šargarepe i komadića drveta.
Materijal potreban za pravljenje Snješka Bijelića je besplatan, lak za upotrebu i ima ga mnogo. Umjetnički dar nije potreban, jedino što vam treba jeste snijeg, partner i dobra volja.
Iako prvi pomeni Snješka Bijelića datiraju iz Srednjeg vijeka, vjerovatno je da je čovječanstvo koristilo snijeg i led u svrhe kreativne zabave još od vremena prvih zima koje je čovjek doživio.
Najstarija ilustracija Snješka Bijelića nalazi se u srednjovekovnom Časoslovu iz 1380. godine.
Časoslov, odnosno crkveni kalendar sa pričama i molitvama, bio je veoma popularan književni oblik tokom srednjeg vijeka.
Ovi rukopisi i prikazi izrađeni tehnikom iluminacije jedan su od najvrijednijih istorijskih dokumenata kada se govori kako o crkvenoj praksi koja čini sadržaj Časoslova, tako i umjetnosti koja je sačuvana u ilustracijama.
Prvi prikazani Snješko Bijelić daleko je od onog kojeg mi danas poznajemo. Naime, snježni čovječuljak postavljen je u antisemitski kontekst – dok samouvjereno navlači jevrejsku kapu, iza njegovih leđa gori lomača, a tekst propovijeda o raspeću Isusa Hrista. Tadašnjim Evropljanima, trebalo je nešto ka čemu će da usmjere krivicu i frustraciju zbog smrtonosne kuge.
Ipak, zabilježeno je da je i u Srednjem vijeku, pravljenje Snješka Bijelića bio predstavljalo događaj u kojem se zajednica zbližavala i skretala pažnju sa mukotrpne zime, gladi i drugih pretećih situacija.
Građani Brisela napravili su 100 Snješka u “javnom umjetničkom performansu” poznatom kao “Čudo 1511. godine”.
Belgijanci su na taj način, međutim, izražavali nezadovoljstvo političkom situacijom. Figure su bile oblikovane kao demoni, poniženi Kralj, zlostavljane žene i slično. Seksualni kontekst nije izostajao iz karikatura, kao ni folklorni likovi parodirani do krajnjih granica moralnosti.
Ovaj događaj, kao i najstariji prikaz Snješka Bijelića, otkrio je Bob Ekštajn u svojoj knjizi “Istorija Snješka Bijelića”.
Tek sa početkom “Viktorijanske ere” (vladavina britanske kraljice Viktorije od 1837. do 1901. godine) Sneško Belić je postao, zajedno sa Božić Batom, odnosno Djeda Mrazem, simbol hrišćanskog svijeta.
U pričama Hansa Kristijana Andersena, Snješko Bijelić predstavlja savršenu metaforu za ljudsko biće uopšte. Njegovo stanje je komplikovano – on je kratkoročan i uvijek žudi za nečime što ne može da ima, u slučaju Snješka, to je dodir i toplota.
U moderno doba, Snješko je česta pojava u filmovima, knjigama, magazinima, spreman da se materijalizuje kada god je potrebno personifikovati zimu.
Takođe, ni horor filmovi nisu prezali da dobrog starog snježnog čovjeka pretvore u zlikovca koji će plašiti djecu.
Snješkova ličnost podobna je za ekranizaciju – on je politički i vjerski neopredijeljen i praktično je androgen.
To je naročito poslužilo marketinškim agencijama koje su uz pomoć Snješka prodavale alkohol, laksative pa čak i rep albume.
Današnji Snješko istovremeno može da predstavlja dječju radost i serijskog ubicu sa malih ekrana. Širom sveta postoje stotine festivala i takmičenja u pravljenju Snješka Belića, a najveća snježna figura napravljena je 2008. godine u gradu Mejnu.
“Snježna dama” kako su zvali djevojku Olimpiju koja ga je napravila, uspela je da svog 32 metra visokog Snješka ukrasi draguljima i postavi mu duge trepavice “po modi”.
Postoji i interesantan običaj u Švajcarskoj, u Cirihu gdje krajem zime ogromnog Snješka (zvanog Boeoegg) postavljenog na lomaču raznose petardama pred publikom kako bi označili kraj surove hladnoće i dolazak proljeća.
Na taj način, mještani mogu svoj bijes zbog hladnoće da iskale na jadnom Snješku bez negativnih posljedica po okolinu.
Ipak, takav je Snješko, možete ga tući, gađati, pregaziti automobilom, ali on će se ipak vratiti slijedeće godine da nas uveseli.
