Jesmo li toliko zli da se ne znamo osmjehnuti svim osobama koje sretnemo dok šetamo? Zašto se prepustimo svom ponosu i zašto odmah tražimo nešto zauzvrat izgovarajući: „A što se meni neko ne osmjehne?“ Pa izbjegavamo čak i ptice koje nam na put slijeću, a Allah ih šalje da nas razvesele. Nismo ni svjesni šta jedan osmijeh može učiniti nama i onima kome smo ga uputili. Prolazeći kroz bolnicu i gledajući razne ljude, primijetih jednu čistačicu, i osmjehnula sam se, ali iskreno, razlog je bio što čisti na način kao ja. Taj sam osmijeh i zaboravila.
Sljedećeg dana, srela sam je opet na istom mjestu i rekla mi je: „Hvala za osmijeh, vratio me u moje mlade dane, kada sam bila tako sretna, nasmijana i puna želja. Sjetila sam se kada sam imala snagu, kada sam imala želje, ljepotu, i duševni mir, koji sada zaboravljam, jer vidim da me polahko nestaje… Hvala ti, vratio mi je sreću koja još uvijek traje.“ Nastavila sam svoj put, i ta žena me inspirisala da napišem dio knjige o njoj i šta sve osmijeh donosi.
Jeste li ikada primijetili koliko vas ljudi na recepciji, u hotelu, restoranu ljepše prime kada ih pitate sa osmijehom? Osmijeh je najjeftiniji način da dobijemo nečiju pažnju, nečiji savjet… Mi se ne smijemo zato što smo sretni, mi smo sretni jer se smijemo. Osmijeh osobe koju volite donosi vam radost, sreću i uspjeh. Doći će nekada trenutak kad se ni mi više ne budemo mogli smijati, kada će nam Allah oduzimati osobe koje su nam poklanjale te osmijehe i koje su nas razveseljavale. Doći će trenutak kada ćemo pogledati u daljinu, i na zalasku sunca, u onom prekrasnom prizoru, vidjeti sebe, onako razigrani kako dijelimo osmijeh kao sadaku. Čut ćemo i svoj osmijeh, jako teško, ali čut ćemo. Ne primjećujući, padat će nam suze na stare obraze pune bora, na blijede usne, a oči pune bola, da ćemo jedva držati pogled u daljini. Doći će trenutak kada će samoća i razmišljanje o prošlim danima biti jedino što ćemo htjeti. Možda završimo u nekom od staračkih domova, možda nas djeca zatvore tu, i odu… Možda se opet zaljubimo u fotografije iz prošlosti, možda će misli, pogledi u daleko nebo i još mnogo dalje zvijezde biti jedino u čemu ćemo uživati. Možda baš mi budemo ti koji će odgovarati Allahu za greške koje smo činili prema drugima, za nepravdu na koju nismo obraćali pažnju ne tražeći oprost od Allaha. Možda baš mi koji smo tada imali snage da pomognemo ljudima, barem sa osmijehom, koji im je tada možda bio i najpotrebniji, ni to nismo htjeli. Mislili smo tada da nikada nećemo ostarjeti, da nikada nećemo biti stara nena ili stari djed, sa usamljenim srcem, dosta sjećanja i fotografija, i potrošenih suza. Oči su im izgubljene, srce bolno. U toj samoći će i završiti svoj kratki prolazni život…
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu!
Od Ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo za rame i rekao: „Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili putnik.“
Tako je Ibn Omer, radijallahu anhuma, govorio: „Kada omrkneš, ne očekuj da ćeš osvanuti, a kada osvaneš, ne očekuj da ćeš omrknuti. Od svog zdravlja ostavi za svoju bolest, a od svog života za svoju smrt.“ (Buhari, 11/233)
„A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.“ (Lukman, 15)
