VRIJEDNOST DOVE
”Kada covjek uci dovu, Allah swt mu je uslisa, ili je ostavi za drugi svijet, ili ga zastiti od zla kolika je ta dova”. (Hadis biljezi Tirmizi)
”Sudbinu ne moze sprjeciti nista osim dove, niti zivot produziti nista osim dobrocinstva.” (Tirmizi)
”Oprez ne stiti od kadera (Allahove odredbe), a dova koristi i za ono sto je se desilo i za ono sto se nije desilo. Kada se belaj (kusnja koju je Allah dz.s. odredio) spusti i primakne, doceka je dova pa je obuzdava sve do Sudnjeg dana.” (Hakim)
”Divna li su oruzja vjernika, strpljenje i dova . (Dejlemi)
”Molite Allaha da vas sacuva od teskih nesreca, tragicnih posljedica zle sudbine i da se neprijatelji vasim zlom ne nasladjuju.” (Buharija)
”Najbolja je dova da od Allaha dz.s. trazid oprost grijeha i zdravlje (sacuvanost) na ovom i na buducem svijetu. Ako ti se ova dva dobra daruju na oba svijeta, bices sretan i spasen.” (Ahmed)
POKUDJENOST RUZNOG PONSANJA
Rekao je Allahov poslanik Muhammed, saws:
“Ko zovne covjeka nekim drugim imenom ili nazivom, osim njegovog imena, proklinju ga meleci”. ( Hadis biljezi Ibnu Sunni)
“Ko sramoti i prebacuje svome bratu neki grjeh, nece umrjeti dok on taj grjeh ne ucini.” (Tirmizi)
“Ko nije milostiv prema drugome, nece se biti milostivo ni prema njemu, i ko ne oprasta drugome, nece se ni njemu oprostiti. Ko ne prima pokajanje od drugoga, nece se ni od njega primiti pokajanje.” (Taberani)
“Najveca kamata je vrjedanje casti” (Bejheki) – Kamata je veliki grjeh u Islamu, najmanji njezin dio je kao da covjek opci sa svojom rodjenom majkom.
“Najvise grjeha na Sudnjem danu imace onaj covjek, koji najvise govori o onome sto se njega ne tice.” (Ahmed)
“Dva svojstva se nece sastati ni kod jednog vjernika: skrtost i ruzna narav.” (Tirmizi)
“Covjeku je dovoljno zla u njegovom ponasanju da ponizava svog brata muslimana.” (Muslim)
“Ako te neki covjek napada i vrjedja za nesto sto ti nemas, i time te potvara, ti njega ne sramoti i ne vrjedjaj ni za ono sto se nalazi kod njega. Pusti ga, bice muka njemu i njegova nagrada tebi. Nikoga ne psuj.” (Ibnu Hiban)
