Ne boli me što Srbi ponovo pokušavaju da svojim politikanstvom, demagogijom i slatorječivošću obmanu Bošnjake, da im po ko zna koji put povjerujemo da su ljudi dobre volje, da su komšije od kojih nećemo biti bihuzur. Nego me boli što misle da su Bošnjaci još uvijek toliko naivni da će i ovaj puta nasjesti na njihove prevare i laži u koje što je najbolnije oni sami počinju vjerovati da su istina.
Toliko enegrije politički vrh Srbije troši da ubijedi svijet da Rezolucija o Srebrenici neće donijeti ništa dobro Regionu, da se u Srebrenici nije desio genocid nego zločin, a da nisu ni svjesni da ovolikim opiranjem rezoluciji i negiranjem genocida, oni u suštini priznaju genocid. Jer pravdaju se samo oni koji su krivi. Da su duboko svjesni genocida kojeg su počinili na tlu Bosne i Hercegovine nad bošnjačkim narodom govori njhovo suludo i fanatično opiranje prihvatanju istine, kao jedinog puta suočenja sa samim sobom.
To što Srbi negiraju genocid, što osporavaju vrijednost, važnost i svrsishodnost rezolucije, što i dvadeset godina poslije agresije i genocida svoju mladost truju fašizmom, što se ni do dan danas nisu odrekli ratnih zločinaca u liku Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Vojislava Šešelja, Biljane Plavšić i ostale četničke bratije koja je od 1992.-1995. godine sijala smrt i užas po Bosni i Hercegovini je priznanje gonocida. Žalosno je da četnik Vučić priča o pružanju ruke pomirenja koju su Bošnjaci odbili.
Šta misli četnik Vučić da Bošnjaci jedva čekaju da on ispruži svoju krvavu ruku i da mi zaboravimo šta je do jučer pričao, u šta se zaklinjao, koga je u zvijezde zakivao. Misli li vojvoda četnički da smo mi Bošnjaci gluhi i nismo čuli riječi koje je on izgovorio “za jednog ubijenog Srbina, ubit ćemo 100 mislimana”, da smo zaboravili šta se dešavalo prije dvadeset godina, da smo toliko maloumni da zaboravimo genocid, da zaboravimo Srebrenicu, Prijedor, Višegrad, Zvornik i sva ona stratišta bošnjačkog insana? Misli li Vučić da se sa slatkorječivošću može iskupiti za počinjeni genocid i agresiju koju su njegova zemlja Srbija (sa Crnom Gorom) i njegov srpski narod (sa crnogorskim) izvršili na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake? O kojem on pomirenju priča? Kako je to pomirenje u kojem se krvnik ne želi pokloniti žrtvi, nego od žrtve traži da se pokloni krvniku? Šta hoće vojvoda Vučić, da Bošnjaci padnu na tjeme od sreće što nam je on pružio krvlju bošnjačkom natopljenu ruku? I da zaboravimo i prije nego li upamtimo? Da mu se izvinimo što smo preživjeli genocid, što smo uspjeli goloruki se odbraniti od agresije koju su Srbija i Crna Gora izvršile na RBiH. Da mu kažemo “oprosti nam” vojvoda Vučiću što su tvoji četnici ubijali, silovali, progonili, a mi to upamtili, pa nećemo da zaboravimo.
Ako Vičićeva četnička duša može neka nam oprosti što mi Bošnjaci nismo rušili crkve i manastire, ravnali srpske grobove, dok su tvoji četnici palili, rušili ravnali džamije, turbeta, i mezaristane. Izvini “miroljubivi Premijeru, miroljubive zemlje Srbije” što časne gazije Armije RBiH nisu silovale vaše žene, vaše majke, sestre, djevojke, što nisu ubijali civile, palili sela i rušili gradove. “Oprosti nam” što iza naših gazija nisu ostajale vaše uplakane majke, kojima oni sa prsa trgaju sinove i što mi nismo imali zločinačke Škorpione, koji ubijaju golobrade srpske mladiće. Eto ako možeš oprosti nam što u našem genetskom kodu ne struji istrebljivački fluid genocidnog zločina.
Ogleda li se pomirenje u tome da se istina zamjeni laži i da se laž nazove istinom? Gradili se mir i suživot na negiranju genocida, na ponižavanju žrtve? Možda je iftar u Doboju najbolje ogledalo izgradnje mira i suživota na način kako ga četnik Vučić zagovara. Sigurno da se sloboda, jednakopravnost, istina i pravda ogleda u tome da se Bošnjacima u đačke knjižice u genocidnoj tvorevini upisuje “bošnjački jezik” i time nam se negira pravo na jezik kojim govorimo hiljadu godina, naš autohtoni Bosanski jezik, a svi znamo da je jezik osnova bitka jednog naroda. Negirajući jezik jednog naroda negiraš i sam narod. I to je ta pružena ruka pomirenja, koju su Bošnjaci tako “bezobrazno” odbili.
Vojvodama Vučiću i Nikoliću bi bilo najbolje da pruže ruke sami sebi i da se prvo izmire sami sa sobom, da u sebi izmire istinu, da iz sebe istjeraju laž. Da u svom srcu prezru sve što su radili i što još uvijek rade. Da bistrog oka koje nije zamućeno mržnjom spram drugog i drugačijeg pogledaju istini u oči, priznaju genocid, suoče se sa zlom koje su činili njihovi sunarodnci i oni sami podržavajući zločine aplaudirajući zločincima u ime srpstva velike Srbije, koja nikad nije bila niti će ikad biti velika ma koliko to oni željeli da jeste. I tek kad se pomire sami sa sobom i istinom u sebi mogu i imaju pravo da pruže ruku i traže oprosta od žrtava genocida, a ne da traže pomirenje, jer pomiriti se ne može dok se ne oprosti.
Treba da im oproste žrtve genocida, porodice žrtava genocida, preživjeli mučenici iz njihovih kazamata. Treba da u tišini ne zbog nas, nego zbog sebe i svoga mira u duši odu u Srebrenicu, Višegrad, Prijedor, Tomašicu, Kravice, Keraterm, Omarsku i zatraže oprost od žrtava genocida. Da u Potočarima pronađu mezar tek rođene bebe koja ni ime nije dobila i puste suzu pokajanja, da odu u selo Zecovi kod Prijedora i pokušaju bar nekoliko sekundi gledati majku Havu Tatarević u oči da osjete svu bol koja je svemiru teška za ponijeti, a ne duši jedne žene, neka se suoče i sa majkom Nazijom Beganović iz Zvornika neka pokušaju dokučiti dubinu njezina pogleda, on će im sigurno kazati mnogo više od onoga što mogu i žele čuti.
Trebaju da dođu i na Markale možda bi nakon dvadeset i više godina mogli osjetiti miris raskomadanih ljudskih tijela i optužujući plač nevino ubijene djece Sarajeva. A tek kad dođu u Višegrad – gradu živih lomača i čuju vrisak užasa silovanih žena i zadah spaljenih tijela i pogledaju u Drinu koja u svojoj bistrini čuva sliku tijela Bošnjaka ubijenih i bačenih u rijeku. Samo će im se kazati.. Šta su činili i u ime koga su ovoliko zlo nanijeli? Kad se suoče sami sa sobom tek onda se mogu suočiti sa nama. Do tada. Dalje svoje krvave ruke od nas Bošnjaka. Nit smo zaboravili, nit vam halalimo!
Autor: Elmedina Muftić
