Jedan od najistaknutijih glumaca s prostora bivše Jugoslavije Vojislav Voja Brajović (71) u svojoj 54. godini dao je drugu šansu ljubavi, oženivši se 23 godine mlađom kolegicom Milicom Mihajlović. Voja je ovogodišnji dobitnik nagrade ”Zlatni platan”, koja mu je uručena na nedavno završenom Trebinje film festivalu. Iskoristili smo boravak popularnog bračnog para u Trebinju da porazgovaramo o životu, ljubavi, pandemiji… Popularni Tihi iz ”Otpisanih” i njegova izabranica srca za ”Azru” su i prošetali ovim bh. gradom, kako bismo ih fotografirali.
Kako su se upoznali Milica i Voja?
– Na snimanju „Urnebesne tragedije“ Gorana Markovića – u glas odgovaraju popularni glumci
A ljubav?
Milica: Pa dobro, to je tad imalo svoj zalet, tada smo se upoznali.
Voja: Da, tada je sve i počelo.
Skupa ste 25 godina, a „na papiru“ 20 godina. Kako funkcionira brak dvoje vrhunskih glumaca?
Voja: Nije to dvadeset godina. Mi smo u braku od onog trenutka kada smo počeli da živimo zajedno, svih tih dvadeset pet godina. U braku smo od kada smo se našli, spojili, prepoznali, a vjenčani smo do smrti, bar moje.
Milica: Pošto je to profesija veoma neobična i po ritmu i po tome što čovjeka opsjeda, pretpostavljam da drugim ljudima uopšte nije lako da se podnose, a mi to razumijemo i razumijemo jedno kod drugoga, iako se po mnogo čemu razlikujemo u doživljenim stvarima i sve provjeravamo. Velika je prednost imati nekoga s kim možeš da pričaš uvijek o onome što te opsjeda, a takva je naša profesija.
Pomažete li jedno drugom u pripremanju uloga i jeste li međusobno kritičari?
Milica: Naravno, jedno drugo savjetujemo, kritikujemo i to je nekako sve normalno. Dopunjujemo se.
Vojo, šta je to što Vas je privuklo Milici?
Voja: Sve. Milica je nevjerovatan energetski izvor, jer, rijetke su osobe s tom količinom životne snage i radosti. Ona je veliki borac i uvijek nalazi način da smiri situaciju i odagna moje loše raspoloženje.
Kakva je Milica supruga?
Voja: Pitanje je kakav sam ja kao suprug. Suština je uvijek da obogaćujemo život jedno drugom, da usavršavamo jedan život i da, naravno, našem djetetu otvorimo neki prozor u svijet. Sve su danas isti problemi u svijetu, svakoga muči kako će se snaći, kako opstati, kako završiti svoj život, a da se nisu mnogo obrukali jedno pred drugim.
Milice, šta je Vas privuklo Voji?
– Mnogo ste me iznenadili ovom pričom, jer sam velika cicija kada smo mi tema. Mnogo se stidim da pričam o nečemu što doživljavam suviše ličnim, ne bih o tome za novine.
Vjerovatno ste i Vi, kao i svi iz Vaše generacije, gledali „Otpisane“ i voljeli Prleta (kao i sve djevojke), ali jeste li mogli pretpostavit da ćete se udati za Tihog?
Milica: Ljudi kada se prepoznaju, to nema mnogo veze s onim šta smo prije imali kao neko predubjeđenje o nekome. On je za mene bio neko drugi od onoga koga sam upoznala. Čini mi se da to moje obožavanje iz djetinjstva nije mnogo utjecalo na odluku o zbližavanju. Nešto drugo nas je zbližilo.
Vojo, mnogo uloga ste ostvarili, radili na prostoru cijele ex. Jugoslavije Koja uloga je najviše obilježila Vašu karijeru?
Voja: Ustvari, ja sebe ne mogu da podnesem organski, a da se gledam, to ne dolazi uobzir, tako da ne mogu uopšte da budem svjestan šta je to, recimo, doprinijelo da se publici dopadne. Naša umjetnost glumca je samo doprinos glavnom autoru, a to je reditelj. Ako je reditelj dobar, njemu je stalo da to dobar glumac odigra, da doprinese njegovom autorstvu da bude što bolji. Ono što reditelji vide šta je to kod mene bilo, recimo, specifično ili dobro to je onda dobro, a ja da o tome cijenim ne mogu i ne umijem. Začudili biste se, recimo, kada bih nešto prepoznao što mi se dopalo ili gdje sam bio opušten, odnosno da sam bio zadovoljan. Skoro nikad nisam zadovoljan.
Postoji li neka uloga koju biste željeli igrati?
Voja: Ja sam, prije svega, pozorišni glumac. Iako imam više od 130 naslova, u pozorištu nisam nikada nešto želio pa dobio, kao ni u životu, nikada nisam želio pa dobio, uključujući i Milicu. Nisam je želio pa dobio, niti sam bio ovo što sam bio, pa sam je dobio. To mi je, ustvari, toliko strano, da neko želi nešto ili da, recimo, vidi da mu je kolega odigrao nešto i onda misli zašto baš on to nije igrao nego neko drugi. To mi je toliko strano, pa čak i odvratno. Ne mogu to smatrati normalnim. Uvijek se domišlja da su to neki klanovi, da su to neke namještaljke, dakle, neke budalaštine. Imao sam jednu ponudu, pa sam smatrao da je to prerano, a sada dobijam ponudu za koju mislim da je prekasno, a to je Shakespearov „Kralj Lir“.
Dobio sam ponudu da to radim u ovoj pandemiji, u ovom užasu koji nas jako plaši i pitanje je kako uopšte da se održe pozorišta. Eto, to je, recimo, nešto o čemu sam razmišljao, o tome kako ću, šta ću, ne zato što sam to želio nego da vidim, mislim. Napravio sam jednu predstavu koja je obuhvatila gotovo sav naš bivši život. Predstava se zvala „Voz“. Bili smo s njom i u Sarajevu, i tamo smo bili nagrađeni. To je predstava Zvezdara teatra. Pošto je to interakcija, onda sam zadovoljan što sam uspio da osvojim taj, da tako kažem medij, ako se to uopšte može nazvati tako. Pozorišna publika uvijek dolazi svjesno, nesvjesna da učestvuje, ne samo da gleda, a ovdje ona i učestvuje i onda sam eto i zadovoljan što sam postigao da to publika bezbolno prepozna.
Spomenuli ste pandemiju. Kako ste se nosili s izolacijom?
Voja: Nije to vrijeme prošlo. Ja sam rekao da je to što se ovaj filmski festival u Trebinju održava potvrda želje da se ne razdvajamo. Dijelimo istu sudbinu. Ne mogu da prebolim to što ne mogu da odem u Crnu Goru, gdje su mi rođaci, grobovi i sve što imam. Mislim da nas, ipak, nešto veže i da treba zajedno da dijelimo sve nedaće i probleme, da ih prihvatimo kao zajedničku opasnost i muku, da zajednički prebolimo.
Pokazuje li sin Relja umjetničku crtu, hoće li možda krenuti stopama roditelja?
Voja: Nadam se da neće, ali nikada nikoga ne bih sprečavao. Uvijek bih savjetovao da to ne čini, jer je naša profesija tako neizvjesna i teška i u ovom napadu nekulture i šunda ponižavajuća. Mnogo veće zvijezde od nas su, recimo, u rijalitiju.
Imate li poruku mladima koji žele da se bave ovim poslom?
Milica: Da ih uvijek zanima, ne da imaju potrebu za nekom samopromocijom, nego da ih zanima da pričaju priče. To je tajna trajanja našeg poziva, da imaš potrebu da pričaš priče.
Voja: Mladi glumci moraju da shvate ono što je, recimo, James Cagney, veliki filmski glumac, prije 70-80 godina rekao, kada su ga pitali šta bi on poručio: „Lijepo stanete, ispružite desnu nogu i kažete istinu“. Dakle, samo da se bave istinom.
Tokom 50-godišnjeg bavljenja glumačkim pozivom dobitnik ste velikog broja nagrada, kao što su za životno djelo „Pavle Vuisić“, „Sterijina nagrada”, „Dobričin prsten”, evo sada i „Zlatni platan”… Koliko Vam nagrade znače?
Voja: Nagrada je prava plata svakom umjetniku. Slikar može da tokom svog života proda slike za velike pare, ali mu više znače nagrade na nekom bijenalu, sajmu umjetnosti. Tako i meni, jer to je, ustvari, potvrda da se nisam brukao onim što radim. Drago mi je što sam u Trebinju i što sam dobio „Zlatni platan” u prelijepom gradu podno Leotara u kojem sve odiše Mediteranom.
