Nažalost, vrijeme je uradilo svoje, tako da ih danas još veoma malen broj podsjeća na nekadašnja vremena, a još manji broj vodenica je u funkciji i služi svojoj svrsi.
Nijaz Ružnić iz mjesta Šturlić u Cazinu je prošle godine odlučio obnoviti staru vodenicu koja mu je ostavljena u ‘amanet’ od njegovih roditelja.
“Stara vodenica tu postoji od prije 70 godina. Moji roditelji su se sa ljubavlju brinuli od njoj, a nakon toga ja sam postao nasljednik kuće i vodenice i preuzeo sam brigu o toj zaostavštvini. Obnovio sam vodenicu početkom ove godine jer želim da se prvo ja, a zatim i svi naši sugrađani prisjećaju kako je to nekad bilo”, kaže Nijaz.
On ističe da su vodenice na ovim prostorima za lokalno stanovništvo značile život i egzistenciju. Na obližnjoj rijeci Korani, donedavno se nalazilo mnoštvo vodenica.
“Svi raniji mlinovi bili su većinom zajednički, a brigu o njima vodili su mještani ovog kraja. Na rijeci Korani, koja je pogranična rijeka, bilo je i privatnih mlinova, kao što je poznati Božin mlin, kojeg su koristili i ljudi sa one strane granice. Interesantna stvar je i da su usluge privatnih mlinova mještani morali plaćati, dok usluge zajedničkih mlinova nisu, ukoliko su sudjelovali u njihovoj izgradnji”, priča Nijaz, dodajući da je procenat ‘mlinarenja’ zavisio od procenta učestvovanja u izgradnji i održavanju vodenice.
Mlinove ili vodenice ljudi su decenijama i godinama koristili za mljevenje žita, a njihova važnost je posebno dolazila do izražaja u teškim vremenima. Primjerice, u proteklom ratu dosta devastiranih vodenica na ovom kraju je bilo obnovljeno i stavljeno u funkciju, a zahvaljujući njima samljevene su tone pšenice i kukuruza. Ipak, po završetku rata potreba za vodenicama je stala, pa je i interes za njima postajao sve manji.
“U posljednjem periodu ljudi su veoma malo brinuli o ovakvim stvarima. Primjerice, na ovom malenom potoku, koji je dug svega nekoliko kilometara, nalazilo se čak 10 vodenica. Prije moje vodenice bile su još četiri, a niz vodotok je bilo još pet vodenica. Dakle, to se sve nalazilo na veoma malom području. Nažalost, ostala je samo moja vodenica, koja je jedina i dalje u funkciji”, kaže Nijaz.
Ipak, kako dalje priča, primijetio je da se takvo stanje počelo polako mijenjati.
“Skoro svakodnevno dolaze djeca, pa i iz škola se vrše organizovane posjete, jer je našim najmlađim takvo nešto interesantno. Djecu posebice zanima kako je to do sada bilo, šta se radilo, sa čime se rukovalo, kako su to naši preci živjeli. Možda bi se danas, da postoji više ovakvih stvari, djeca odmakla od kompjutera i tehnologije i svih tih ‘zaraza’ koje su preokupirale društvo”, konstatira.
Za kraj, Nijaz poručuje da su vodenice prirodni ukras rijeka i potoka, ali i jedan lijepi podsjetnik na nekadašnja vremena i način života naših predaka.
