Vodeni medvjedi (Tardigrada) mogu živjeti bilo gdje.
Godine 2007. pokrenuta je svemirska misija TARDIS (Tardigrada in Space), koja je pokazala da vodeni medvjedi mogu da prežive boravak u otvorenom svemiru, odnosno svemirskom vakuumu.
Fosili ovih prahistorijskih stvorenja ukazuju na to da su živjela prije 500 miliona godina.
Vodeni medvjedi mogu izdržati ekstremne temperature, od minus 272,8 stepeni Celzijusa (skoro apsolutna nula), do 148 stepeni, što je više od temperature na kojoj ključa voda.
Uprkos tome što većina bića ne može opstati bez vode, tardigrade mogu da prežive i uvjete ekstremne suše. Tada se sklupčaju u svoju sasušenu ljušturu, a u tom stanju mogu provesti decenije.
To postižu zahvaljujući specijalnoj vrsti proteina koja ih štiti od dehidratacije, a koja u prisustvu vode postoji u formi želatina. Kada su vodeni medvjedi lišeni vode, ovi proteini se pretvaraju u staklastu strukturu, koja štiti osjetljivu materiju unutar ćelija.
Naučnici su 1995. godine uspjeli da “vrate u život” vodene medvjede koji su u suhim uvjetima proveli osam godina.
Ako su temperature suviše niske, ova stvorenja proizvode hemikalije koje štite njihove vitalne molekule od hladnoće.
Vodeni medvjedi također mogu da podnesu velike pritiske, koji bi smrvili većinu drugih bića, kao i pritisak do 600 megapaskala, ogromnu količinu radijacije, a također imaju protein koji ih štiti od rentgenskog zračenja.
