Beograd ćuti
On je zbog toga što je Karadžića i Mladića nazvao “dvojicom bijednika”, a uslijed histerije koja je u srbijanskoj javnosti nastala ove sedmice nakon što je ratni zločinac pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora, naprosto, kako nam kaže, prošao kroz torturu na društvenim mrežama.
“Jer, nažalost, i ja bez obzira što s tim nemam ništa, i uvijek sam bio protiv tog rata, kao pripadnik srpskog naroda trpim posljedice zbog njih… Prošao sam torture jer sam spreman da o tome javo govorim. Žalosno je što prije svega zvanični Beograd ćuti, i to ćuti prilično gromoglasno. To samo govori o tome da, što se tiče zvaničnog Beograda, njihova proevropska politika i, kao, miroljubiva politika u odnosu na cijeli region, jeste najobičnija laž”, kaže Gajić.
Nadalje, Gajić dodaje da nije uopšte sporno da je Karadžićeva uloga, donosno krivična odgovornost, zajedno sa Ratkom Mladićem, daleko najveća.
No, podsjeća da u dijelu srpskog društva, čak i u onom dijelu koji je suočen s tom činjenicom, koji je svjestan i priznaje da se radi o ratnim zločinima, postoji otklon da to nije genocid.
O tome će, gledajući iz ugla međunarodne pravne prakse, veli, biti nastavljene rasprave i narednih 50 godina, ali…
“Ono što mene kao građanina Srbija zabrinjava jeste nedostatak empatije i pokušaj da se Karadžićeva i Mladićeva uloga brani time što neki drugi, s druge strane, nisu odgovarali ili su izbjegli odgovornost. To uopšte nisu argumenti za Karadžića. Da li je pravična presuda da, recimo, Naser Orić bude oslobođen ili nije (Naser Orić je suđen i pravosnažno oslobođen pred Haškim tribunalom i Sudom BiH, op.a.), to se na Karadžićev predmet ne odnosi. Dakle, bez obzira da li su te odluke pravične ili nisu. To ne može tako da se brani i nema veze jedno s drugim”, naglasio je Gajić.
On smatra da “srpsko društvo” treba da napravi prvi korak.
“Drugo, ono što ja mislim da srpsko društvo ne razumije da prvo ono iz svog korpusa treba da se suoči sa zločinima. Da to bude iskreno, prije svega. To što će neko formalno da kaže “priznajem”, a u sebi će mislit da ne priznaje ništa, to razumijevanje šta su donijeli ti zločini i taj rat je važno za iskupljenje, da bi mogli da otvorimo neku novu stranicu u odnosima tih naroda uopšte na prostorima bivše Jugoslavije”, nastavlja on.
A tek bi onda, veli Gajić, Srbi imali moralo pravo da postave “pitanje za neke koji nisu odgovarali za zločine koji im se stavljaju na teret”.
“Razumljivo da sa srpske strane postoji nezadovoljstvo, recimo, u slučaju generala Ante Gotovine koji je osuđen, pa onda oslobođen. Tu je kredibilitet suda, gledajući iz srpskog ugla, poljuljan. Ali, imamo mi i s naše strane onih koji su trebaju da odgovaraju pa su oslobođeni”, navodi naš sagovorik.
Škorpioni i Srbija
Na pitanje kuda nas vodi veličanje zločinaca, ma o kojoj se strani radilo, a u ovom slučaju je, jasno, riječ o Radovanu Karadžiću, Srbiji i bh. entitetu RS, Gajić podsjeća na svaka država ima na nacionalnom nivou svoje sudove i bavi se ratnim zločinima.
“Kad pogledate, u Srbiji imate odjeljenje za ratne zločine. To su jezive optužnice, ali javnost o njima ništa ne zna! To obavještavanje javnosti za što se sudi, kakva su djela i koje presude, to ne postoji. U osovi su ljudi dobri na svim stranama,
ali nisu upoznati. Postoji strah da se prihvati da je tvoj sunarodnik počinio takve zločine. Kad mu ne date dokaze, onda vjeruje onima koji manipulišu. Prije 7-8 godina je samo jednom prikazan film o “Škorpionima” i onim klincima iz Srebrenice, to je izazvalo konsternaciju. Oni nisu bili s time suočeni. To je bio jedan od bljeskova. S time je trebalo da se nastavi svuda. Onda kad bi ljudi vidjeli da se to stvarno događalo, da to nije izmišljotina, onda bi imali šanse da dođemo na zelenu granu. Ovako se to nastavlja. Od 1995. godine je prošlo skoro 25 godina, mi smo na istoj tački”, zaključio je Gajić.
