Vladimir Leposavić, Dritanov ministar pravde, po svemu sudeći, nije glup čovjek. Završio je velike škole i dobio slavnu Fulbrightovu stipendiju. Zašto bi ne-glupan na pitanje o Srebrenici dao tako glup odgovor kao što je: “Ne znam, nisam učestvovao u tome”? Zašto bi tvrdio kako o genocidu mogu govoriti samo njegovi direktni učesnici – dok svi drugi koji to pitanje potežu i istražuju, zapravo, mute vodu, svađaju narode i rade protiv njihovog pomirenja i boljeg sutra? Zašto bi ne-glupan rekao nešto tako podmuklo, a glupo?
Ostavićemo ovdje po strani pitanje: a važi li to, Leposaviću, samo za Srebrenicu? Ili važi i za, recimo, štatijaznam – Holokaust? Ono: o tome mogu govoriti samo oni koji su učestvovali? Ono: govoriti o Holokaustu znači raditi protiv pomirenja? Šta iz slavne Fulbrightove vele za tvoj pristup istraživanju genocida? Riječ je o unaprijed smišljenoj vladinoj strategiji poricanja i relativizacije – toliko je barem jasno. Ta se strategija zove: praviti se glup.
Odgovarajući na pitanje o četnicima, istovjetan odgovor – ne znam, nisam bio ni u četnicima, ni u partizanima – dao je Dritanov premijer Zdravko Krivokapić. Čovjek snimljen kako, okružen četnicima, sjedi ispod postera Radovana Karadžića, na slavlju povodom dolaska u Podgoricu zloglasnog četničkog teroriste, zlikovca Nikole Kavaje. Što rekao slavni argentinski fudbaler Claudio Caniggia: “Ako je kokain droga, onda sam ja narkoman.”
Crnogorska Vlada se pravi glupa i luda
Dakle: “Ako je Kavaja četnik, onda sam četnik i ja.” Razumijete: to što imam istetoviran kukasti krst i to što sam dizao desnicu ruku i vikao “Heil Hitler!” ne znači da sam nacista. Kad je bio taj nacizam, ja nisam bio ni rođen. Kako bih ja mogao biti nacista, kad u nacističkim zločinima nisam učestvovao? Pa da, jasno.
Strategija novih crnogorskih vlasti: “Izvinite, mi smo vam malo glupi, ali imamo najbolje namjere” ne odnosi se samo na istorijski revizionizam, jedan od njihovih najvažnijih zadataka. Po istom principu odnedavno funkcioniše crnogorska tajna služba. Njen je šef, naime, Moskvi odao identitet dva agenta CIA-e koji su u Crnoj Gori boravili u potrazi za ruskim špijunima. Kako je to učinio? Na najgluplji zamislivi način: tako što je tu super-tajnu informaciju, uredno, sa potpisom i pečatom, poslao proruskim poslanicima u crnogorskom parlamentu. Na taj način glupost postaje efikasna odbrana, jer se od druge strane očekuje da zaključi: ovo je toliko glupo da mora da nije bilo namjerno.
Osim što se pravi glupa, crnogorska se Vlada ponekad pravi i – luda. Umjesto da zbog njegove bestidne tirade o Srebrenici smijeni Leposavića, ta ga je Vlada uzela u zaštitu. “Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim”, saopštila je, između ostalog, crnogorska Vlada povodom izjava svog ministra.
Vrlo jednostavno i neprijatno: svi smo znali
Ostavimo po strani činjenicu da iz rečenica koje sadrže “ali” možeš obrisati ono što stoji ispred “ali” – to je “šuplja”. Ono što je govornik, zapravo, htio reći stoji iza relativizujuće riječi. Dakle: Vlada Crne Gore odbija neke narode proglašavati genocidnim, a neke svetim.
A ko je od vas, uopšte, tražio da Srbe proglasite genocidnim? Ako neko tvrdi da su Srbi genocidan narod, taj je fašista i ja ću mu tu istinu u svakom trenu na svakom mjestu pljunuti u lice. Ali, znate šta? Neko jeste govorio o svetim narodima. Pogodite ko? Pa Leposavić. On je taj koji je saopštio kako su i Srbi i Bošnjaci narodi-žrtve. A žrtve su svete.
Nego, da se vratimo na ono ko je tamo bio, a ko nije bio, ko je znao, a ko nije… Moja je tvrdnja vrlo jednostavna i vrlo neprijatna: svi smo znali.
Ne samo da smo znali da se dogodilo, nego smo znali i da će se dogoditi. Genocid u Srebrenici, naime, nije bio nikakav izolovani incident, nikakvo iskliznuće iz matrice po kojoj se rat u Bosni odvijao. Srebrenica je bila krešendo brižljivo planiranog i sprovedenog zločinačkog pothvata, koji je upravo u Srebrenici najdetaljnije, najpotpunije realizovan. U nešto drugačijim, da ih tako nazovem – laboratorijskim uslovima, bez (okašnjelog i odveć slabog) pritiska velikih sila, čitava Bosna bila bi – Srebrenica.
Pola miliona plus jedna granata na Sarajevo
Mi nismo znali, kažu. Kada su izašli na ulice i poredani u špalir, onako kako su nekada dočekivali štafetu mladosti na Titov rođendan, ispraćali tenkove što su se zaputi na ratište, nisu znali da će ti tenkovi tamo rušiti i ubijati? Te su tenkove zasipali cvijećem zato što nisu bili svjesni uloge tenka u ratu? Ili su, dakako da jesu, savršeno znali kamo se i kojim poslom ta oklopljena smrt zaputila, pa su baš zato bacali cvijeće na nju?
Kada su srpske snage izvršile masakr na sarajevskoj tržnici Markale, Miloševićeva je televizija organizovala vanredne emisije u kojima su “eksperti” dokazivali kako Karadžićeva vojska ne samo da nije, nego nije ni mogla izvršiti taj zločin. Doista, kako bi i mogla? Sarajevo je godinama držano u opsadi; na grad je tokom opsade ispaljeno oko pola miliona projektila; samo 22. jula 1993. ispaljeno ih je 3.777. Cilj tog bombardovanja, koje nije bilo nikakva tajna za građane Srbije i Crne Gore, niti su se oni protiv tog bombardovanja – čast malobrojnim medijima i pojedincima koji jesu – bunili, bio je istovjetan cilju svakog granatiranja grada u istoriji: ubiti što više ljudi i srušiti što više građevina.
No, građani Srbije i Crne Gore pozvani su da Markale shvate kao uvredu nacionalnoj časti. Ko, naši? Šta smo mi, neki zločinci? Televizijski ekspertski panel zaključio je da su Bošnjaci ispalili granatu na Markale: pobili su sami sebe da bi napakostili srpskoj vojsci, ne bi li isprovocirali međunarodnu reakciju. Pola miliona projektila nije bilo dovoljno: bio je potreban još jedan da bi bio dokazan zločin bombardovanja grada?
Dok zločin traje, mi lažemo da bi mogao biti počinjen
Najefikasnija je ona propaganda koja kuca na otvorena vrata. Ljudi će, prosto, između svih “istina” najprije odabrati baš onu u koju već vjeruju. Stoga propaganda koja potvrđuje mišljenje ima kudikamo veće šanse na uspjeh od one koja za cilj ima da promijeni mišljenje puka. Još veće izglede na uspjeh ima ona propaganda koja je praktično potvrda predrasuda, straha i mržnje, propaganda koja pruža opravdanje i “viši razlog” za njih.
Pogrešna je pretpostavka da je za uspješnu propagandu nužno da bude prikrivena činjenica da se radi o propagandi. Primjer Srbije i Crne Gore i ovdašnje propagande tokom rata u Bosni (kao i ratova u Hrvatskoj i Kosovu) svjedoči da izuzetno efikasna može biti i kampanja laži za koju je opštepoznato da je kampanja laži. U takvoj kampanji građani aktivno učestvuju: oni nisu žrtve te kampanje, njima se ne manipuliše – oni su saučesnici te propagande. Saučesništvo obezbjeđuje aktivan status građana – jednako tokom trajanja kampanje, kao i u vremenu kada je kampanja formalno obustavljena.
Građani će, jednostavno, nastaviti u nedogled ponavljati propagandnu matricu – zato što je ona njihova odbrana. Radi se o sljedećem: dok zločin traje, mi lažemo zato da bi zločin mogao biti počinjen. Nakon što je zločin počinjen, mi lažemo zato što tako branimo svoju nevinost, tvrdeći da u zločinu ne samo da nismo učestvovali, nego za njega nismo ni znali. Međutim: znali smo, kao što rekoh.
Svojevoljni i svjesni saučesnik u ratnim zločinima
“Naši pravoslavni” su četiri godine palili, klali i etnički čistili po Bosni, da bi na kraju počinili genocid u Srebrenici. Miloševićeva Jugoslavija, čiji je sastavni dio bila i Crna Gora, u Bosnu je slala ne samo oružje i naoružane ljude, nego i novac. Ogromne svote novca. Uprkos strahovitom osiromašenju stanovništva, taj je period praktično prošao bez socijalnih nemira. Zašto su radnici imitirali muze, pa ćutali kada su topovi govorili? Zato što su građani Jugoslavije odlično razumjeli da trpljenjem obavljaju takozvanu patriotsku dužnost pa pristali da plate svoj dio za ostvarenje ratnih ciljeva u Bosni.
Da zaključimo… Ljudi koji nose danas nose ustaška obilježja i uzvikuju “Za dom spreman!” to ne čine zato što ne znaju da je Jasenovac bio logor za istrebljenje Srba i drugih “pogrešnih” naroda, nego baš zato što su toga savršeno svjesni. Ljudi koji danas baštine četničku ideologiju ne čine to zato što nisu svjesni četničkih zločina – nego baš zbog njih. Ljudi poput Leposavića koji negiraju ili relativizuju genocid u Srebrenici ne čine to zato što ne znaju šta se tamo desilo – nego baš zato što znaju.
Ne postoji kolektivna krivica. Niti jedan čovjek zbog svoje pripadnosti jednom narodu nije kriv za zločine koje su pripadnici njegovog naroda počinili. Onda, pak, kada se upusti u relativizaciju ili negiranje tih zločina, on, svojevoljno i pri punoj svijesti, postaje saučesnik u njima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
