Na Kosovu nikada do sada ne samo da nije postojao sukob, ali čak ni neki najmanji međuvjerski incident, naročito među Albancima koji pripadaju više nego jednoj vjeri, i koji bez oklijevanja jedni druge posjećuju i jedni drugima čestitaju Bajram i Uskrs.
U ovom izvještaju je iznenađujuće pomenuto i moje ime, pozivajući se na nekoliko medijskih izvještaja, iako se u njima ne pominje ni jedna jedina moja rječ, na osnovu koje bi se argumentovala tvrdnja da ja navodno širim ili podstičem vjersku mržnju, koja u stvarnosti ne stoji. U navedenom izvještaju se navodi da sam ja:
„Imam najveće džamije IZK u Prištini Shefqet Krasniqi, optužio katoličku zajednicu za mržnju protiv Muslimana, opisao žene pogrdnim jezikom, i izjavio da je glasanje za određene političke partije „grjeh“ u propovijedima (hutbama), što je uglavnom šireno putem interneta i raznim pojavljivanjima u medijima.
S obzirom da ovakav zaključak ne stoji, pokušaću da odgovorim na ove optužbe kao u nastavku:
Kao prvo želim da pomenem neke činjenice, ne da bi sebe odbranio, već radi istine, i ovako nešto govorim sa punim uvjerenjem, jer pre svega naša vjera nam zabranjuje širenje govora mržnje. S toga se mi maksimalno trudimo da se držimo vjerskih normi na osnovu Kurana i učenja poslanika. Onoliko koliko smo u mogućnosti i koliko znamo ni u jednom trenutku ne izlazimo van pravila naše vjere, a naša vjera je najtolerantnija vjera koja najviše prihvata razilaženja i širi mir i toleranciju među vjernicima i ljudima širom svijeta.
U tom kontekstu smo održali niz predavanja, objavili smo i objavljujemo dokumentovane zapise, koji jasno govore o ovoj vjerskoj toleranciji, i koji pozivaju na međuvjersku toleranciju. Kao ilistruciju navodim teme „Tolerancija u islamu“, „Ilustracije o islamskoj toleranciji“, „Šta su drugi rekli o islamskoj toleranciji“, sve tri objavljene u knjizi „Stavovi u vremenu 1“, strana 16-23. Nakon toga smo tumačili stih: „U vjeri ne postoji prisila“, Bekare 256, gdje sam, između ostalog, pomenuo: „Omer, muslimanski kalifa urpkos njegovoj tačnosti i strogosti, jednom je sreo jednu hrišćansku babu kojoj je rekao: „Babo postani muslimanka, kaži lailahe il-lallah. Ona mu je odgovorila: „Ja sam svoje završila, ostarala sam u ovoj vjeri i želim da u njoj umrem“. Omer je rekao: „U vjeri nema prisile“, što znači da Omer nije mogao da babi nametne da prihvati islam, zato što na to nije imao pravo, jer bi tada ispalo da u vjeri postoji prisila i nametanje… Ovo je jedno od načela mislimana i islama, u vjeri nema prisile, nemoj nikome nametati vjeru … Ne postoji dokaz da je tokom čitavog života Muhameda alejhi selam nekom nametnut islam, a ni kod halifa koji su došli nakon njega.
Također, tumačili smo kuranski ajet 40 sure Hadž, gde se navodi: „A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan” (Hadž, 40) gde sam pored ostalog naveo: “Odobravanje rata, džihada kako bi se zaštitile razne svetinje različitih vjeroispovesti, nam omogućuje da razumijemo veliku toleranciju koju islam ima prema ostalim vjerama i mogućnosti koju im daje za praktikovanje svako svoje vjere. Siguran sam da ovakvu vrstu tolerancije ne možemo naći u ostalim vjerama.
Zaštita ostalih svetinja pored džamija nam takođe omogućuje da shvatimo da naročito muslimani na Kosovu nisu fanatici takvog nivoa da pomislimo da ova zemlja pripada samo nama, da nema mjesta za ostale vjere i ideologije. Međutim, naravno da imamo pravo da razmišljamo i da pozivamo na to da je ono što pružamo ljudima istina, i da ostali vjerski pogledi mogu biti pogrešni, uvijek argumentovanjem naših pozivanja i čuvanjem kulture tolerancije, zato što mi vjerujemo da smo dužni da ostale pozivamo u islamu, i da svim zainteresovanim objasnimo veličinu ove vjere. Međutim, ovo ne znači da mi pozivamo, ili da smo nekad pozivali da ostale mrzimo, da se sruše njihove svetinje, ili da se ometaju da obožavaju Boga u obliku koji sami odaberu, zato što islam ne prihvata silu, a ni prisilu u vjeri. Ovo, i mnoga ostala moja predavanja i zapise možete naći na internetu, a ne samo ono što oni tvrde.
Štaviše, ja sam prvi imam na Kosovu koji sam javno ustao protiv događaja iz marta 2004. godine, izjasnio sam se protiv paljenja pravoslavnih crkava i pljačkanja njihove imovine. Međutim, ove moje načelne vjerske stavove ne tumače, a niti ih možete čuti negdje u kosovskim medijima?!
Kao treće, potrudio sam se da pronađem na čemu je zasnovan, i odakle vode porijeklo reference ovog izvještaja američke vlade, ali i bez obzira na interesovanje takve reference nisam pronašao, osim nekoliko nemarnih medijskih izvještaja (media reports). S toga smatram da problem upravo stoji u tome da se nekoliko medija i naših portala, jednostranih i neobjektivnih trude da po svaku cijenu pretvore Kosovo u ekstremnu zajednicu, koja ne poznaje ništa drugo osim ateizma i antivjersku zajednicu na najekstremnije mogućem nivou.
Dakle, u nemogućnosti zaustavljanja maha povećanja broja muslimana na Kosovu, naročito mladih, ovi mediji ne oklijevaju da izmisle uzastopne optužbe, klevete i laži protiv onih koji izgovaraju riječi „La ilahe ilallah“. Neki od naših medija pruveličavaju stvari, dodaju i izmišljaju, ne dajući ni polažući ni najmanje računa i bez straha od neke moguće odgovornosti. Dakle, realnost na terenu nije onakva kakvu je opisao izvještaj, ili bolje rečeno „obavještajci kafića“, već je realnost bila, jeste, i nadamo se u Boga da će biti drugačija. Mi kao muslimanska zajednica, većina, ćemo nastaviti u očuvanju tolerancije i različitosti koja je nastala u ovoj zemlji, ne zato što nas je strah od nekoga, ili radi nekoga, već zato što je naša vjera takva, ona nam nalaže, uči i obavezuje nas na jedan takav stav.
Takođe smatram da što se tiče onog što je podvučeno u izvještaju kao „govor mržnje“, mora se uzeti u obzir mentalitet, nivo svijesti i kultura izražavanja jednog naroda. Ja sam se uvijek trudio, i trudim se da budem na liniji i uz poštovanje mentaliteta mog naroda. Koliko samo ohrabrujućih komentara dobijam svakoga dana od naroda, vjerske zajednice na fejsbuku i ostalim društvenim mrežama.
Dakle, ja ne snosim odgovornost za nesporazume ostalih koje su mogli da dobiju od neovlaštenih prijevoda, ili tumačenja mojih predavanja do kojih je moglo doći sa određenim ciljem. Ja se obraćam mom narodu, sa govorom moga naroda, i jednostavnim govorom i artikulacijom koju razumije obična masa. Oni me ni jednom nisu savjetovali, niti upozorili na neki nesporazum ili mržnju, s toga samo prema mom narodu snosim odogovornost, i ne prema nekom drugom. Na Kosovu čak ne postoji nikakav zakon ili određena smjernica koja definiše govor mržnje, s toga ni ja nemam vremena, niti želim da odgovaram na hirove nekoliko raznih novinara, ateista i antivjerskih novinara, koji su govor mržnje napravili sredstvom za ostvarenje svojih ciljeva ili ciljeva njihovih pokrovitelja. Takvim ne odgovaram, i prema takvima ne snosim..
