Mislio sam pametniji je od mene. Nije se zanosio onim da pucanja i granata u Bosni, a posebno u Sarajevu, nikada ne može biti. Jer i oko Makedonije su se tada crni oblaci prijetnje nadvijali. Njihov vođa Kiro Gligorov je vješto igrao na žici, ali koliko još dugo.
Prolazile su godine, mjeseci neizvjesnosti, a moj prijatelj Makedonac, pardon Bosanac, papire za ostanak u Kraljevini Holandiji nije dobijao. I kada je već gubio nadu, dogodio se onaj pokolj u Srebrenici. Svijet su zapalile slike užasa iz bosanskog gradića. Odgovornost za zločin, koji se na vrijeme mogao spiječiti, vlade zemalja, ne samo Evrope, pokušavale su umanjivati naglom pažnjom i brigom za oko stotine hiljada bh. izbjeglica. Tako je u kampanjskom paketu ekspresnom brzinom i gospon Makedonac postao verifikovani Bosanac. Donijelo mu je to niz povlastica i državljanstvo zemlje u kojoj me po drugi put baca iz cipela.
Prvi put je bilo, kada mi je odmah nakon Srebrenice, valjda zbog mog imena i prezimena, tražio dobrovoljni prilog za srpske junake što Bosnu brane od Turaka. Pitao sam ga mislili i na one što su na položajima oko Sarajeva? Ponosno je potvrdio i u posljednjem sekundu sam zaustavio moju šaku što je spontano poletila. Od tada nismo razgovarali desetljećima. Sve do juče, prekjuče kada mi je onako u prolazu dobacio vidim li šta se događa na Sredozemnom moru.
Nisam mu odgovorio, a on nastavio – Ide nova invazija Turaka na Evropu. Kako da ne puknem! Ni riječi o stotinama, hiljadama jadnika što su nastradali zbog onih koji su te zločine mogli na vrijeme spriječiti. Baš kao i onda u Srebrenici.
Mislim, progutao bih ja postupke tog što se sigurno i dobri Makedonci stide, da ne naletih na jednog iz Tunisa. Birvaktile smo lomili jezik graktavim, početničkim riječima holandskog jezika na zajedničkim kursevima. Poslije sam s njim preživljavao sve dane Arapskog proljeća. Nastradali su mu tada otac i majka, ostala je samo 17-godišnja sestra.
Kad se samo sjetim koliko je puta išao na ono italijansko ostrvo Lampeduzu. Raja tada još nije ni čula za taj otok kojeg su prve afričke izbjeglice otkrile još prije desetak godina. Nema ko mu nije posuđivao lovu, sve u nadi da će jednog dana dočekati sestru u nekom poluprobušenom gumenjaku nasukanom na sretne hridi Lampeduze…Sestra, ljepotica već nekoliko godina je tu i ona sada grakče prve riječi jezika ljudi u klompama.
Radosno se rukujem sa drugom holandskim Tunižaninom i, naravno, započinjem o onim slikama što, mislio sam, dopiru do srca i duše cijelog svijeta. Ako iko zna kako je tim jadnicima, koji u trulim barkama pokušavaju da se dokopaju tvrđave Evrope, onda je to on. Bio je svjedok s obale Lampeduze i sam vadeći leševe onih koji nisu izdržali još desetak metara do cilja, do slobode.
I šok, udarac jači nego od onog lažnog Bosanca. Razgoropadio se Tunižanin. Kaže dosta mu je više izbjeglica, gumenjaka, brodova, Lampeduze. Gotovo viče da Europska unija uludo baca para u nekim akcijama spasavanja. Kaže treba samo postrojiti ratne brodove i nikome ne dati prolaz. Evropa se može spasiti samo silom od te invazije koja će je uništiti.
Gledam ga i šutim. U njemu ni trunke solidarnosti, sentimenta koji je iz nas u vulanskim erupcijama izbijao dok smo se borili za njegovu sestru i njenu plovidbu preko plave grobnice do Lampeduze. Klimnem glavom i odlazim bez riječi.
Kod kuće me dočekuje mail mog prijatelja Izeta Kalkana, sekretara ratnog saziva Skupštine grada Sarajeva, koji danas živi u obližnjem holandskom Haarlemu. Bolje bi bilo da pismo nisam pročitao. Malo je falilo da zatražim pomoć kardiologa.
Recite, kako neko može biti miran kada mu pred očima promiču redovi u kojima na desetine sudionika nekog nizozemskog foruma pišu ovako :
– Srećom, manje je 700 izbjeglica i isto toliko materijalnih davanja iz državne kase Holandije u slijedećih 50 godina. To se zove dobitak!
– Šteta što se onih 28-oro spasilo. Sada će o našem trošku da se liječe na terapijama od posttraumatskog šoka…
Dok se gađenjem gasim lap top, prisjećam se nedavnog razgovora s jednim prijateljem iz Njemačke. Pričao je da je jubilarnu godišnjicu braka slavio na velikom kruzeru što je sjekao valove Sredozemnog mora. Za tih nekoliko dana, tri ili četiri puta, posada ih je upozoravala da se ne približavaju ogradi na palubama. Poslije je doznao da su u tim trenucima pored njihovog luksuznog kolosa, na kojem su uz muziku, kao na Titaniku, tekli potoci šampanjca, plutali gotovo potonuli čamci puni iscrpljenih i žednih bjegunaca od ratova Crnog kontineta.
…I kao da sam predosjećao, kada sam se prije desetak dana opraštao s Jadranskim morem na jednoj od plaža u Makarskoj, da će rukovanje s talasima biti i simbolični posljednji pozdrav sa hiljadama onih koje očekuje crna sudbina na putu ka svjetlima sanjane Lampeduze i Italije, pritisnute najvećim valom izbjeglica u njenoj povijesti.
