Problemi koji Italiju decenijama drže u stisku ozbiljni su, kompleksni, i mnogima naizgled nerješivi. Ali usred sveopšte nezaposlenosti, korupcije, javnog duga, ekonomskog pada, društvene nestabilnosti, pa čak i tragičnih fudbalskih poraza, mi Talijani mislili smo da je bar jedno mračno poglavlje talijanske historije definitivno zatvoreno: Silvio Berlusconi.
O, kako smo se prevarili. Četverostruki talijanski premijer, nakon što je istjeran iz Parlamenta 2011., sada je ponovo ušao u političku arenu. Na regionalnim izborima na Siciliji, on je podržao desničarskog kandidata, pomogao mu je da pobijedi i sada se priprema da se natječe na općim izborima u Italiji iduće godine.
Ako vam to zvuči apsurdno, tako i jeste. Uprkos poznatim razuzdanim zabavama i seks skandalima, brojnim optužbama za korupciju i utaju poreza, izgleda da Berlusconi ne samo da se vratio u talijansku politiku, već ima i realne šanse da pobijedi.
Ali kako se, iako je izbačen iz Parlamenta, on može vratiti na političku scenu? I kako je on tako politički otporan? Je li Italija slaba na njega? Ili on profitira od trenutne situacije i popunjava političku prazninu?
Berlusconi, ‘žrtveno janje’
Berlusconi je osuđen za utaju poreza 2013. godine, i shodno tome, zabranjeno mu je da učestvuje na izborima najmanje do 2019. Ali on se žalio na presudu Evropskom sudu za ljudska prava i nada se presudi koja bi mu omogućila da se vrati u politiku. Ondje gdje to zaslužuje, treba mu odati priznanje: Berlusconi zna kako izabrati saradnike, posebno advokate, koji znaju kako pronaći, u klupku različitih zakonodavnih sistema, rupe preko kojih i najozbiljnije optužbe mogu „čudesno“ biti sređene.
Ali i pored ovih manipulacija, potreban je impresivan nivo mašte da biste se uopšte dosjetili ideje da u političkom smislu ponovo oživite Berlusconija, koji je trenutno pod istragom u vezi slučaja povezanog s mafijom.
Sve to, uprkos činjenici da, većim dijelom, međunarodna štampa smatra Berlusconija krivim jer je koristio (i uništio) Italiju čisto za ličnu korist. On se i dalje predstavlja za nevinu žrtvu koju koriste kao žrtvenog jarca.
Otišao je dotle da je upotrijebio katolički simbol „žrtvenog janjeta“ u svojim bizarnim pokušajima da se ponovo brendira. U aprilu prošle godine, talijanski mediji su ga snimali dok je, sa svojom mladom partnericom Francescom Pascale hranio janjad koju su spasili da ne budu zaklana za Uskrs. Čak je izjavio da je vegeterijanac.
Drugim riječima, tokom svog takozvanog političkog „odsustva“, Berlusconi uopšte nije bio odsutan. On je pažljivo radio na čišćenju svog imidža i obnavljanju političke snage, čekajući pravi trenutak da se ušunja i napadne talijansku političku scenu.
Takva prilika pružila se na regionalnim izborima na Siciliji, koji su održani šestog novembra. Pobjednik je bio postfašistički političar Nello Musumeci, vođa koalicije koju čine tri političke frakcije: Forza Italia (Naprijed Italija, Berlusconijeva stranka), ksenofobna Lega Nord (Sjeverna liga predvođena Matteom Salvinijem) i Fratelli d’Italia (Braća Italije, neofašistička stranka kojom predsjedava Giorgia Meloni).
Ova koalicija promovisana je kao koalicija desnog centra, ali malo je aspekata u kojima je ona „centristička“, uzimajući u obzir da se Salvini i Meloni ni ne trude da sakriju svoju odanost Nacionalnom frontu Marine Le Pen u Francuskoj.
Berlusconi sebe predstavlja kao posrednika, pragmatičnog muškarca sposobnog da suzbije i kontroliše neofašističke i ksenofobne sile koje prijete Italiji i Evropi u kriznim vremenima. „Umjereni su pobijedili“, izjavio je on, iako je on zapravo govorio da je samo on pobijedio. I to je jednim dijelom tačno.
Novi Berlusconijevi neprijatelji
Uprkos svojoj poodmakloj dobi, Berlusconi nije izgubio svoj nevjerovatni dar, sposobnost uvjeravanja. Nema mu ravnog kada je u pitanju njegova vještina da govori „intuitivno“, iskorištavajući strahove i nade svojih slušatelja i učinivši da steknu osjećaj kako on ima jednostavne odgovore na sva teška pitanja (čak i kada njegove tvrdnje imaju malo ili nikako osnove i kada su činjenice iskrivljene).
Ali višedecenijski uspjeh on duguje svojoj političkoj sposobnosti da odabere pravog neprijatelja u pravo vrijeme. Danas njegov stvarni prijatelj više nije Matteo Renzi, koji mu je pravio probleme svojim briljantnim retoričkim vještinama i koji sada, nakon što je dao ostavku na mjesto premijera u decembru 2016., nije uspio oformiti ujedinjenu ljevicu.
Berlusconi nije ni posebno zabrinut zbog ljevice koja, iako je nominalno na vlasti, pokazuje nevjerovatnu nesposobnost da započne dijalog sa svojim glasačima i predloži radna rješenja.
Pravi neprijatelji su: Pokret pet zvijezda i ljudi koji ne žele glasati. Oba ova fenomena simptomi su koji ukazuju da je talijanska javnost umorna od tradicionalnih stranaka i politike i oba ugrožavaju njegov uspješan povratak na političku scenu.
Na Siciliji je Pokret pet zvijezda, koji je 2009. osnovao talijanski komičar Beppe Grillo, osvojio najveći procent glasova kao pojedinačna stranka (34.7 posto, ali ukupni glasovi Berlusconijeve koalicije omogućili su joj većinu s malom razlikom). Ovaj pokret privlači razočarane glasače iz ljevice i iz desnice.
Na istim tim izborima, više od 50 posto birača odabralo je ne izaći na izbore. Berlusconi se odmah pobrinuo za ove „izgubljene ovce“, poželivši im dobrodošlicu u stado svog biračkog tijela. Ponovo je počeo ponavljati stare refrene, kao što je onaj o ukidanju poreza na prvu porodičnu kuću i osiguravanju minimalne penzije od 1000 eura. Njegovo obećanje „mirne revolucije koja će promijeniti državni sistem iz korijena“ dobro prolazi kod razočaranih, „ostavljenih“ glasača iz ljevice i desnice i ne muči umjerene.
‘Ostavite svaku nadu…’
Berlusconi ponovo izgleda uspješno. Brojni glasači koji naginju ka ljevici i koji su ga oduvijek prezirali, počeli su razmatrati opciju glasanja za njega kako bi izbjegli povratak fašizmu, antievropejstvu i ksenofobiji. Drugim riječima, oni se planiraju prikloniti manjem zlu.
Tužna realnost je da Italija, uprkos svojoj slavnoj prošlosti, „velikoj ljepoti“ svojih pejzaža i društvenog naslijeđa, postaje sve siromašnija. A najgori znak bijede je nepostojanje nade i alternativa.
Dok čekamo opće izbore 2018. godine, prisjetimo se dobro poznatog Danteovog upozorenja: “Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite ovdje” (Pakao, treće pjevanje, deveti stih).
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
