Nekoliko stotina građana izašlo je na Trg Radovana Karadžića da dočeka istoimenog haškog osuđenika koji je pušten iz zatvora nakon što je odslužio dvije trećine zatvorske kazne od 40 godina, u koju mu je uračunato i vrijeme koje je u pritvoru proveo od 2008. S licem izrezbarenim dubokim borama, teškim, ali sigurnim korakom, zapravo i poprilično vitalni starac za jednog 91-godišnjaka, izašao je za govornicu i svojim sada već drhtavim glasom, ali uz dovoljnu dozu one karakteristične histerije, prozborio:
“Braćo Srbi i sestre Srpkinje, nisam zabadava nevin proveo 28 godina u zatvoru. Ako je to cijena koju sam neprijateljima morao platiti zbog svog djela za slobodu srpskog naroda, onda je ta cijena mala. A sloboda je tu, naše djelo je tu, zove se Republika Srpska. Čuvajte je, pazite i branite je da nam vječno blista u svojoj ljepoti.”
Nakon kratkog obraćanja uslijedile su ovacije oduševljene mase. Jedna od prisutnih na skupu bila je i Jovana, 20-godišnja studentica s Pala. Na pitanje novinarke šta za nju znači Radovan Karadžić odgovara da je on “srpski heroj i najzaslužnija osoba što danas imamo Republiku Srpsku”, te ističe da je ponosna što studira na Univerzitetu “dr. Radovan Karadžić” u Istočnom Sarajevu.
Izlazak Radovana Karadžića na slobodu pozdravili su i lideri svih većih političkih stranaka u RS-u, dok je RTRS u atmosferi izmiješanih osjećanja radosti zbog izlaska na slobodu i gnjeva u trenucima kada bi se govorilo o “rigoroznoj presudi”, cjelodnevni program posvetio liku i djelu osnivača Republike Srpske.
S druge strane u Federaciji, kompletan politički vrh, akademska zajednica i mediji izrazili su negodovanje i zgražanje zbog puštanja na slobodu Radovana Karadžića, komentarišući to između ostalog i riječima poput “genocid još jednom nagrađen”, “ovo je otvoreno smijanje žrtvama u lice”, “svijet treba da se stidi”, a najdalje su otišli pojedini profesori i aktivisti iz desničarskih nevladinih udruženja koji su pozvali na konačno “oslobađanje zemlje”, tvrdeći da “genocid ne može biti kažnjen sve dok još uvijek postoji njegov institucionalizirani rezultat”.
Te, 2036. godine u svijetu razvijenog svemirskog turizma koji si već i prosječna srednjoklasna porodica na Zapadu može priuštiti, solarnih aviona, računara sa snagom ljudskog mozga i laboratorija na Marsu, Bosna i Hercegovina je zemljica na periferiji Evrope u kojoj vrijeme kao da je stalo u 1995. Kao zvanično i najnerazvijenija država starog kontinenta, BiH koja broji jedva tri miliona stanovnika, opstaje prvenstveno zahvaljujući pomoći koju dobija od država Evropske unije i doznaka iz dijaspore.
Državi hronično nedostaje mladog radno sposobnog stanovništva koje već godinama u nedostatku perspektive masovno napušta zemlju u potrazi za boljim životom, dok zbog enormnih dugovanja i nedostatka novca za podmirivanje svojih obaveza, zemlji svakog trenutka prijeti bankrot. Političku scenu karakterišu labilne i često promjenjive vlade, nepostojanje konsenzusa oko ključnih političkih pitanja i konstantni sukobi tri odvojene nacionalne politike. Na terenu tu de facto egzistiraju tri odvojena društva, narodi u BiH, a naročito mladi ljudi rijetko dolaze u kontakt jedni s drugima, ulice, škole i trgovi nose imena ratnih zločinaca, dok je rat koji se vodio 1992–1995. kroz sve ove godine glavna tema koja dominira javnim diskursom.
Da li vam ovaj opis Bosne i Hercegovine iz 2036. zvuči previše mračno i nerealistično? Možda, no on u svakoj pojedinosti odgovara opisu BiH iz 2016. s izuzetkom činjenice da Karadžić nije izašao iz zatvora nego je osuđen za najteža djela ratnog zločina. E sada zamislite da ste 1996. čitali autentičan opis svoje zemlje za 20 godina. Vjerovatno ne biste bili u stanju povjerovati da to zaista može biti istina, odnosno da BiH gotovo i da nije odmakla od stanja u kojem se tada nalazila.
No, da nam budućnost ne bi bila jednako grdna kao prošlost i sadašnjost, vrijeme je da se 21 godinu nakon rata počnemo odmicati od naslijeđa Radovana Karadžića. Srbi, umjesto nazivanja svojih institucija po ratnom zločincu osuđenom za genocid i kukulekanja kompletnog političkog, akademskog i društvenog establišmenta zbog “teške” i “sramotne” presude, da smognu snage pogledati sebi u oči i priznati da je RS, što je i najviša svjetska sudska instanca zvanično presudila i priznala, u početnim godinama građena kroz udruženi zločinački poduhvat, genocid i etničko čišćenje u kojem je nestalo na desetine hiljada njihovih komšija Bošnjaka i Hrvata, te da umjesto pranja i veličanja svojih utemeljitelja presuđenih za najteže zločine, s gnušanjem počnu brisati tu sramotu s imena Republike Srpske gradeći je potpuno drugačijim vrijednostima. Trenutno takvih glasova u RS-u nema, tek nešto marginaliziranih izuzetaka koji jedva da se čuju.
Bošnjaci da shvate da pravda koju oni očekuju neće doći, da mimo Srebrenice nijedne presude za genocid neće biti, niti će ikakva presuda više za bilo šta moći promijeniti stanje na terenu i servirati im državu kakvu žele na pladnju, te da prestanu živjeti zarobljeni u samonametnutoj ulozi žrtve i počnu ŽIVJETI, jer to je ono najmanje što mrtvima mogu pružiti pošto oni to, za razliku od njih, nažalost više ne mogu.
I jedni i drugi, a i oni treći da prestanu, da izvinite, jesti govna i umjesto vođenja davno izgubljenih bitaka i življenja u ratu bez rovova i pušaka, svoju energiju usmjere ka, oh, kako će ovo klišeizirano sad zvučati – radu, stvaranju i svim onim glupavim svakodnevnim radnjama i poslovima kojima je prosječni svijet u bezbrižnim zemljama zaokupljen.
Mada, doduše, i ne moraju. Neka nastave kao i dosad. Godina 2036. taman će im biti divna kao i 2016, odnosno 1996.
