Bijeljina- Ojačalo ga teško djetinjstvo!
Maleni Gojko Đurić (8) iz sela Ljeljenča kod Bijeljine, kog je majka ostavila prije četiri godine, ni suzu nije pustio kad mu je otac Petar juče saopštio da će ljekari morati da mu amputiraju nogu, koju je nesrećni čovjek povrijedio dok je sjekao drva u šumi za nadnicu.
– Sine moj, tata ide u bolnicu u petak. U Beograd. Isjeći će mi nogu. Do koljena. Nosiću protezu i biće valjda dobro. Šta da se radi. Tako je najbolje. nema nam druge. Ti nemoj da se sekiraš – pričao je juče Petar Đurić svom malom sinu Gojku. Hrabri dječak pažljivo je slušao, kao odrasla osoba. Iako su se na njegovom licu vidjeli zabrinutost i bol, mališan nije ni suzu pustio.
Okitio jelku
– Kad ideš, tata? Je l‘ baš za Novu godinu? Nećemo da je čekamo zajedno? – pitao je dječak.
– Pa idem, sine. Ti ćeš biti s tetkom. A ja ću kao nov da dođem za Srpsku novu godinu 13. januara. Ne brini ništa. Samo budi dobar i čuvaj kuću – rekao je Petar. Iako je čuo tužne vijesti, dječak nije pokazao da je uplašen, samo je klimao glavom i obećao ocu da će ga poslušati. Kako bi Gojku barem malo uljepšala dan, ekipa Kurira donijela mu je veliku jelku i ukrase jer ih nije imao.
– Oh, kakva jelka! Vidi ukrase. Ja imam samo neke lampice. I njih sam dobio prije nekoliko dana, taman ćemo sad da okitimo – uskliknuo je mališan dok je otvarao kese s lampionima. Najzanimljiviji mu je bio celofan u koji je bila upakovana staklena kugla.
– Joj, ima ovo za pucketanje. To najviše volim. Daj mi da pucketam. Kad god kupimo nešto novo, ja sačuvam ovaj celofan i puckam ga – pričao je nasmijani dečkić. Oko jelke mu je pomogla rođaka Ljubinka, s kojom se igrao kad smo došli.
Nesebičan
Sve vrijeme dok smo bili kod Đurića, Gojko je pokazivao šta je dobio od dobrih ljudi. Dobar i vaspitani dječak je svaki slatkiš podijelio s drugima.
– Uzmite, poslužite se. Ove napolitanke su odlične. Imam i žvake koje pucketaju, probajte i njih – nudio nas je Gojko za vrijeme posjete.
Gojko pati
Mami kao da nisam dijete
Mali Gojko je posljednji put vidio majku samo zbog formalnosti, kad su vadili dokumenta, pa je bila neophodna i njena saglasnost.
– Kad sam vadio pasoš, morala je i moja majka da ide s nama. Otišli smo u selo po nju, ali ona mi ništa nije rekla. Ne znam. Nekako kao da joj nisam dijete – priča tužni dječak, sliježući ramenima.
