Proteklih nekoliko dana svjedoci smo učestale huškačke i zapaljive retorike u BiH i susjednoj Srbiji, počev od javnih prijetnji novim genocidom Rajka Vasića, preko monstruoznih poruka Vjerice Radete na račun rahmetli Hatidže Mehmedović. Milorad Dodik izjavio je da imami koji uče ezan “arlauču”, a spomenimo tu još i njegovu namjeru da poništi Izvještaj o Srebrenici. Vaš komentar svega navedenog?
LAVIĆ: Prije svega, veliki rahmet časnoj bosanskoj majci Hatidži Mehmedović. Ona je okosnica naše bosanske moralnosti i dostojanstva. Ona je s prezirom posmatrala te četničke kreature oko nas i učila nas kako se drži jedna bošnjačka žena!
Vaše pitanje upozorava na jedan proces koji se već dugo odvija na ovim prostorima. Kada su Srbi iz Srbije u drugoj polovini 19. stoljeća protjerivali muslimane u sklopu šireg dogovora, a među njima i Bošnjake, govorili su im uvredljive riječi, upućivali im pogane psovke, otimali im blaga, vrijeđali ih, posebno žene koje su perverzno opisivali kao “bule”, pljačkali ih, “obećavali” im da će doći za njima u Bosnu i iseliti ih za Osmanlijama i tako redom.
Taj primitivni mentalitet živi do danas i njeguje se kroz sistem obrazovanja i ideologiju srpstva. Ako malo dublje uđemo u njega, onda možemo pratiti etnofaulizam kao sastavni dio velikosrbijanske “kulture”, ali, nažalost, s bosanske strane uopće nismo posvetili znanstvenu pažnju govornim aktima koji su prethodnica genocida.
Kada neko kaže: “Uništićemo vas kao narod” ili “Jedan narod bi mogao nestati” – on je već započeo akt genocida. Oni koji ne posvete pravu pažnju velikosrbijanskom etnofaulizmu i antibosanstvu, uvijek stradaju od njega.
Ne smijemo nikako zaboraviti pjevanije Njegoševo iz “Gorskog vijenca” ili Veselinovićev roman “Hajduk Stanko”. Oba djela su iz 19. stoljeća i preko njih su se “odgajale” generacije srpske djece. Ta priča o osveti, klanju, ubijanju, mržnji prema muslimanima instalirana je u obrazovni sistem kao kulturni kod i ona priprema nove “junake” koji će klati starce, ženu i djecu po Bosni i Sandžaku.
Srbiju danas vode ljudi koji su definirani četničkom ideologijom i niko s bosanske strane više nije naivan da nasjeda na njihove priče. Sasvim je jasno da srpskom narodu danas treba nova politička kultura, ali pitanje je – ko će tu kulturu uvesti među Srbe? Isto tako, znamo da se ciljano od 1980-ih stvara međuetnički konflikt da bi se kroz održavanje tenzija nastavila antibosanska politika Srbije i razvijao nacionalizam među Srbima. Stoga ne smije doći do zbližavanja ljudi. Jedino što im se nudi jeste mržnja. Taj posao u Bosni obavlja Dodik koji je novopridošlica u srpstvu. On je čak loš nacional-socijaldemokrata!
Moramo ovaj antibosanski primitivizam i vrijeđanje žrtava posmatrati kao bolest i kao politiku. To onda podrazumijeva najmanje dvije ravni odnosa prema vrijeđanju, potcjenjivanju i barbarskom nasrtanju na Bosnu i Bošnjake. Bošnjačko-bosanska politika nikako ne smije pasti na razinu fašizoidnog vrijeđanja drugog i drugačijeg, ne smije postati imitacija srpske nacijske morbidnosti, ali mora početi koristiti civilizacijska sredstva svoje zaštite i prestati ponavljati da je žrtva. Zločinci upravo žele da žrtva ostane zaleđena u “stanju žrtve” i da nikada iz toga ne izađe.
Većina ljudi u Bosni ne podržava primitivce koji govore o “arlaukanju”.
Da li u tom smislu možemo reći da se iz faze negiranja prešlo u fazu veličanja srebreničkog genocida, kako u BiH, tako i u Srbiji?
LAVIĆ: Velikosrbijanski “karcinom” metastazira pred našim očima. Da bi se održavao u srpskom narodu, on će postajati sve opasniji, zloćudniji, nečovječniji.
Moramo biti oprezni, sabrani, spremni na odgovor i borbu za svoju slobodu, a pritom mirni, dostojanstveni, aristokratski samouvjereni. Zločincima iz reda srpskog naroda danas se žuri u zaokruživanju onoga što su agresijom okupirali. Samo im treba priznanje da je to “srpska zemlja”. Ali, tu nastaje žarište.
Postoji Presuda suda u Hagu iz 2007. godine u kojoj se vojska i policija RS-a optužuju za genocid nad Bošnjacima. To nam kazuje da je sud u Hagu na osnovu istrage presudio da se radi o genocidu. I tu je nastao veliki problem za srbijansko-srpsku osvajačku politiku u Bosni. Ono što se naziva entitet RS, ustvari, djelo je genocida, a civilizirani svijet nikada neće priznati djelo genocida kao samostalnu državu.
Otud ide negiranje zločina, odbijanje suočavanja sa onim što je “u ime srpstva” učinjeno i nespremnost da se preuzme odgovornost za počinjene zločine. To sve ukazuje na kukavičluk zločinaca i političara koji su huškali na zločine. Oni su kukavice i bolesnici koji trebaju odgovarati za zločine koje su počinili. Osnov te bolesti ili njihovog pada u barbarstvo je nemoral, nihilistički odnos prema životu, zatucanost palanačkom “pjesmom”, poricanje svetosti života.
Samo čovjek bez moralne dimenzije u sebi može slaviti zločine nad nedužnim ljudima. Stoga moramo biti oprezni dok se te kreature motaju svuda oko nas.
Šta je po Vašem mišljenju u svemu tome neka naredna faza?
LAVIĆ: Velikosrbijanski projekt je jedinstven u modernoj Evropi. On je bolestan koliko i Hitlerov nacizam. To je najveći projekt zla u Evropi poslije Drugog svjetskog rata koji podrazumijeva uništenje Bosne kao kulturne, političke, povijesne i narodne forme. Danas ne postoji više nijedan slučaj u Evropi da je jedan narod pred stalnom genocidnom prijetnjom od prvih susjeda.
Antibosanske snage su toliko duboko ušle u dejtonski sistem Bosne da je postalo gotovo nemoguće funkcioniranje države. Na svakom djeliću sistema neki primitivni nacionalista zaprječava normalno funkcioniranje političkog sistema i onda većini građana zagorčava život.
Etničko-religijska dioba života ljudi u državi postala je besmislena i usmjerena protiv samog življenja. Prosto je nevjerovatno kako građani trpe sve te nacionalističke primitivce koji u institucijama države Bosne i Hercegovine zastupaju interese susjednih država.
Mi smo već postavljeni u fazu objedinjavanja “okupiranih teritorija” u Bosni sa sistemima susjednih država – zastave, grbovi, nazivi ulica i škola, ujednačavanje školskih programa, konstruiranje jedinstvene povijesti, brisanje bosanske određenosti, razvijanje “specijalnih” odnosa, a normalni nisu ni pokrenuti itd. Ova faza se provodi koordinirano s politikama Beograda i Zagreba, ustvari, bez te podrške izvan Bosne ne bi se nešto ovakvo ni događalo.
