Za razliku od susjednih zemalja, u Bosni i Hercegovini, o “iznajmljivanju radnika na lizing” rijetko se govori, a i malo se zna. Iako je bilo slučajeva da agencije iznajmljuju radnike, najčešće u bankama, koje su u većini slučajeva strane u Bosni i Hercegovini, za takvo zapošljavanje nema zakonskog uporišta, ali ni javne polemike o radničkim pravima, koja su ugroženi takvom praksom.
Postojeće radno zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini ne poznaje ovakvu praksu, a o primjerima iz prakse samo rijetki govore.
“Imamo takvih pojava na terenu. Kada sam razgovarala sa inspektorima rada, oni su rekli da imaju takvih slučajeva i to je naročito česta pojava u bankama. Dakle, banke tako iznajmljuju radnike, međutim upravo je to teško iskontrolirati. Da li takvi radnici, koji su zatečeni prilikom inspekcijskog nadzora, imaju uredan Ugovor o radu sa agencijom koja ih iznajmljuje? Da li se plaćaju doprinosi i ostale dadžbine koje idu uz radni odnos za njih?”, kaže Džana Kadribegović, pomoćnica ministra za rad i socijalnu politiku Federacije BiH.
Do federalnih inspektora rada nismo uspjeli doći. A u Federalnom zavodu za zapošljavanje nemaju informacije da li je u ovom entitetu zaživjela praksa, kao u drugim zemljama regiona, da radnik stalni radni odnos dobije u agenciji, koja ga potom “iznajmljuje” firmi kojoj je potreban.
No, imaju informaciju da je postojala inicijativa za legalizacijom ovakvog oblika zapošljavanja.
“Ono što je evidentno je da je bilo određenih inicijativa od strane privatnih agencija za posredovanje u zapošljavanju, koje su tražile da se i ova mogućnost ugradi u domaće radno zakonodavstvo”, ističe Haris Čuljević iz Zavoda za zapošljavanje FBiH.
No, za Ministarstvo rada i socijalne politike za sada nisu zadovoljeni uslovi za legalizacijom ovakve prakse.
“Zato što je vrlo teško pratiti tu pojavu, odnosno pratiti radnike koji su iznajmljeni i koji su u radnom odnosu u nekoj agencija za iznajmljivanje radne snage, a rade bez ugovora o radu, u nekoj drugoj firmi i kod nekog drugog poslodavca”, navodi Kadribegović.
U Inspektoratu Republike Srpske nisu se do sada susretali sa agencijama, niti sa iznajmljenim radnicima, ali smatraju da će zbog trendova u svijetu, ta praksa vrlo brzo biti prisutna i u BiH. Stoga, kaže Dušanka Makivić, glasnogovornica Inspektorata RS-a, potrebno je takav radni angažman zakonom regulisati:
“Obzirom da je to jedna oblast koja je sve popularnija, kako u evropskim zemljama, tako i u zemljama okruženja, možemo očekivati da će se relativno brzo i kod nas javiti potreba za takvim pristupom. U cilju zaštite radnika, koji bi bili potencijalno angažovani na ovaj način, neophodno je da zakonodavac definiše i zakonom propiše brojne elemente, od forme Ugovora o radnom angažovanju ovih radnika, koje sve elemente treba taj ugovor da sadrži i u kojoj formi se donosi, zatim način utvrđivanja i obračuna primanja po tom osnovu, poreza i doprinosa na osnovu tih primanja, obaveze u pogledu zaštite na radu i drugih prava koja pripadaju radniku iz radnog odnosa”, tvrdi Makivić.
Kako se u Bosni i Hercegovini malo zna o iznajmljivanju radnika, tako nema ni javne polemike o tome da li su na ovaj način ugrožena prava radnika, niti da li je to oblik “modernog ropstva”. No, u Savezu samostalnih sindikata BiH imaju stav o ovakvoj praksi.
“To je samo još jedan dodatni način širenja lepeze već vrlo izraženih robovlasničkih odnosa, kada se gleda iz ugla radnika u BiH. Bezbroj je drugih načina, koji su već primjenjeni u praksi i kroz koje se može konstatovati da je dobar dio radnika u BiH u statusu robova. Idete na posao, a ne primate platu ili nemate plaćene doprinose, nemate mogućnost da se liječite, a svakodnevno obavljate svoje radne zadatke. Dakle, kada se to posmatra u kontekstu poređenja sa tim činjenicama, onda iznajmljivanje radnika na lizing, stvaranje tog nekog zakonskog ambijenta da je to legalno i legitimno, nije ništa drugo nego uvođenje dodatnog načina ropstva radnika u BiH”, zaključuje Avad Bahto, potpredsjednik Saveza.
