Ova ljubavna priča je možda jedna od najtajanstvenijih ljubavi. Riječ je o ljubavi iz najveličanstvenijeg doba Osmanskog carstva, koja se dogodila između kćerke jedinice sultana Sulejmana Mihrimah sultanije i Mimara Sinana.
Obično se misli se da ljubavi dođe kraj kada se dvije voljene osobe sastave. Ustvari, završi se priča o njihovoj ljubavi jer se nema više šta prepričavati. Oni nastave živjeti njihovu ljubav u intimi. Tek ako ne dožive sretan kraj, onda njihova ljubav savlada mjesta, vremena i upiše se u stranice historije… Da Ferhat nije probio put kroz planinu zbog Širin ili da se o Medžnunu nije pričalo kako u pustinji priča sa vukovima i pticama, da mnogi arhitekte nisu gradile veličanstvene građevine iza ljubavne žene, poput Taj Mahala, onda ne bismo znali nijednu od tih priča!
Ostvarenja najgenijalnijeg arhitekte svih vremena Mimara Sinana, džamije u istanbulskom kvartu Uskudar i Edirnekapi, koje je sagradio za kćerku sultana Sulejmana Mihrimah sultaniju, jedna je vrsta tihog krika.
Sultan Sulejman je bio presretan kada mu je, poslije sinova, Hurem sultanija rodila kćerku. Njezino ime, Mihrimah, sunce i mjesec, koje je izabrala sultanova majka, lično je bebi na uho šapnuo sultan…
Godine su prolazile i sultanija je odrasla. Kao i sve ostale žene u porodici, ona će sklopiti politički brak. Iako je bila kćerka sultana Sulejmana, dobrobit države je bila prioritet. Svakako je njena majka Hurem sultanija, inače vrlo utjecajna ličnost u državnoj politici, već bila odabrala svog zeta. Bio je to jedan od njenih saradnika, guverner Diyarbakira Rustem paša.
Uprkos svemu, Mihrimah sultanija je kao ženska osoba u dinastiji bila vrlo usamljena. Bila joj je uskraćena naklonost stroge majke kojoj je prije svega bila važna politika, ostala je željna oca koji je cijeli život proveo u ratnim pohodima. Bila je jako usamljena u sjeni borbe njene voljene braće i polubraće za preuzimanje prijestolja. Mimar Sinan je pak bio usamljen među drugim arhitektima zbog njegovih sposobnosti i ostao je sam u sjeni njegovih veličanstvenih djela koja su se proslavila od istoka do zapada Osmanskog carstva, koje se prostiralo na tri kontinenta. Ove dvije usamljene osobe prvi put su se srele u sultanovom dvoru nakon pohoda na Mađarsku, kojem je Mimar Sinan služio gradeći nevjerovatnom brzinom i sposobnošću most na rijeci Prut.
Mihrimah sultanija je od čuvenog arhitekte zatražila da u njeno ime sagradi džamiju na Uskudaru, nakon čega je slavni akhitekta, zaljubljen u sultaniju, počeo graditi jednu od najljepših džamija. Situacija nije bila drugačija ni za Mihrimah sultaniju. Usamljena u sjeni dinastije tražila je utjehu za njenu bol…
Mihrimah je za arhitektu bila tajna koju je krio od svih, ona je po danu bila njegovo sunce (mihri), a noću mjesec (mah). Međutim, nije im dozvoljeno da mogu biti zajedno.
Sinan jednom prilikom odlazi da kontroliše gradilišta u Bursi i riskirajući da bude udaljen sa pozicije glavnog arhitekte odlučio je izaći pred sultana Sulejmana. Njegova želja je bila da se zaprosi kćerku sultana, kojeg su zapadnjaci nazivali Veličanstvenim.
Iako je sultan Sulejman uvažio njegovu želju i saslušao zahtjev svog glavnog arhitekte, ubijeđen od strane Hurem sultanije, ipak, odlučio se za Rustem pašu. Mimar Sinan je tu vijest saznao lično od sultana. Bio je skrhan tom viješću jer je Mihrimah izgubio zauvijek.
Bilo je tako teško kao jedan od glavnih dužnosnika na sultanovom dvoru prisustvovati glamuroznoj svadbi njegove ljube i susretati se s njom na dvoru. Njegova jedina utjeha je bila džamija na Uskudaru koju je gradio za Mihrimah sultaniju. Međutim, suprotno od njene želje, ostavio je džamiju oskudnu plavetnila na obali Uskudara i sunčane svjetlosti. Vanjske zidove džamije je pak uvio kao suknju Mihrimah sultanije i njihovu unutrašnjost ukrasio šarenim i elegantnim pločicama, simbolizirajući ljepotu plemenitog držanja sultanije poput labuda…
