Možda je slučajno, a možda ne, ali dosta je onih koji će reći kako slučajnosti nema i da se sve dešava s nekim razlogom.
Prva takva slučajnost desila se 15. oktobra 2013. godine. Igrali smo tada u Litvaniji utakmicu koja je u Bosni i Hercegovini zaustavila vrijeme, a u kojoj smo jurili pobjedu za prvi plasman na Svjetsko prvenstvo. Nervoza, napetost, trema, strah od neuspjeha… sve se urotilo kako bi nam svezalo noge u jurišu na Brazil, dok u 68. minuti Vedad Ibišević nije uradio ono što radi najbolje – bacio BiH u trans i otvorio nam vrata Mundijala.
A u Brazilu, opet on, u sceni u kojoj raširenih ruku, u susretu protiv moćne Argentine, slavi prvi pogodak BiH na završnicama SP-a. I opet će ga historija pamtiti. Baš njega, momka koji je preko trnja prokrčio put ka fudbalskim zvijezdama i postao, ako ne jedan od najboljih, onda sigurno jedan od najvoljenijih i najpoštovanijih igrača koje smo ikad imali. I velikog čovjeka. Slučajnost? Možda. Baš kao što je slučajnost i da je upravo on strijelac najbržeg pogotka koji smo ikad postigli – u 49. sekundi meča protiv Lihtenštajna iz 2014. godine.
Emotivna priča
Vedad Ibišević, koji će u ponedjeljak u Zenici, u prijateljskoj utakmici protiv Crne Gore, posljednji put obući dres selekcije Bosne i Hercegovine i uz ovacije navijača otići u legendu, odlučio je da reprezentativnu knjigu zatvori u novembru prošle godine, nakon neuspjeha u kvalifikacijama za SP u Rusiji. Kraj je označio posljednji nastup u Estoniji, u kojem je, simbolično, nosio kapitensku traku.
– Odluka o odlasku nije bila lagana. Bilo je teško prelomiti, jer je reprezentacija veoma emotivna priča. I prije utakmice u Estoniji razmišljao sam o oproštaju, a kad se ona završila, znao sam da je to taj trenutak – rekao je Ibišević.
Izvjesni citat kaže da sudbina nije stvar šanse nego stvar izbora, da ne ne treba čekati nego postići. Vedo svoju sudbinu nije čekao kad je, kao osmogodišnjak, iz rodne Vlasenice bježao od cijevi krvožednog agresora ili u Zmaju od Bosne, gdje je u svojevrsnom utočištu od užasne zbilje počeo slijediti dječačke snove o fudbalskim zvijezdama. On je svoju sudbinu stvorio.
Nakon što je sa porodicom prebjegao u Tuzlu, a iz Tuzle u Švicarsku, Ibišević se sa porodicom obreo u Sent Luisu. U tuđini Amerike nastavio je graditi fudbalsku karijeru, koja ga je odvela do Pari Sen Žermena, a potom u Alemaniju, Hofenhajm, Štutgart pa u Hertu. Od tada pa do danas odigrao je 413 utakmica za svoje klubove i postigao 150 golova.
Najava iz Orašja
A Vedino reprezentativno poglavlje počelo je kad ga je tadašnji selektor Ibro Zukanović 2004. godine pozvao u mladu reprezentaciju BiH. Već u drugom nastupu, u prijateljskoj utakmici sa Slovenijom u Orašju, golčinom je ostavio prisutne u čudu, najavivši blistavu karijeru. Tri godine poslije, dobio je prvi poziv za BiH, pred gostovanje Norveškoj u kvalifikacijama za Euro 2008. godine.
Ibišević je u narednih 10 godina zabilježio 82 nastupa i 28 golova, a na tom putu gradio je imidž reprezentativne ikone te svojim ponašanjem i stavom postavio kriterije koje bi morao poštovati svaki član državne selekcije. Zbog svega je zaslužio mnogo više od običnog hvala i ovacija, kojima će ga u ponedjeljak zasuti navijači na Bilinom polju.
Majka mu iskopala jamu
– Majka je u šumi blizu kuće za mene i sestru iskopala jamu. Izgledala je kao grob. Jednog jutra, odvela nas je na to mjesto, koje je bilo prekriveno plahtama i jastucima, i rekla nam da se sakrijemo. Tog su jutra u našu ulicu došli srpski vojnici. Čuli smo viku, psovanje i obijanje kuća. Moj najvažniji zadatak bio je da spriječim trogodišnju sestru da zaplače. Da su nas čuli i pronašli, sasvim sigurno bi nas odveli u logor – Vedina je ratna priča.
Kaunas je vrhunac moje karijere
– Bilo je dosta emotivnih trenutaka, ali Kaunas će mi ostati u vječnom sjećanju. Osjećaj s kraja utakmice, kad smo konačno shvatili da idemo na veliko takmičenje, nikad neću zaboraviti. To je bio vrhunac moje karijere.
S druge strane, žalim što, kao generacija, nismo napravili više. Tri puta smo igrali baraž i nijednom nismo prošli.
