Ovih dana mediji su nas izvještavali o dolasku ekipe iz Kine koja bi navodno, po jednoj verziji da snima remake filma „Valter brani Sarajevo“, po drugoj da zapravo radi neki dokumentarac o vjerovatno najgledanijem filmu u Kini, a po trećoj da snimaju neki reality show na lokacijama gdje je sniman Valter. Ne znam kako, ali dugo vremena ni sam nisam znao ili imao informaciju da je taj film tako popularan na dalekom istoku. A onda se nekad devedesetih pronijela vijest da je najgledaniji film na svijetu, jer ga je gledalo skoro milijardu Kineza.
E, kako bi izgledao eventualni remake, pitanje je sad? Od 1972 godine do danas kod nas se mnogo toga promijenilo. Promijenio se sistem društvenog uređenja, preživjeli smo i rat koji je trajao skoro jednako kao i Valterov, a samo Sarajevo je bar deset puta više uništeno nego što su ga uspjeli uništiti Njemci. „Valtera“ sam gledao bar tridesetak puta. Kada sam ga gledao prvi put, bio sam još dječak. Obzirom da sam rođen u neposrednoj blizini Električne centrale u Sarajevu gdje je i poginuo Valter, sjećam se da sam bio strašno razočaran što je junak našeg filma poginuo baš u noći oslobođenja Sarajeva. Samo da je uspio dočekati jutro i vidjeti slobodan grad koji je tako junački branio?
Kao i svaki dječak u to doba, bio sam oduševljen podvizima Pilota (Valtera), Zisa, Surija, a znam da sam iz dubine duše mrzio izdajicu Mirnu i onog smrada Kondora koji je pokušao da bude lažni Valter. A opet, gledajući radnju prepunu satova kod Seada Kapetanovića i nakon njegove rečenice: “Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme”, poželio sam da budem i sajdžija.
Kada sam isti film gledao krajem osamdesetih, bio sam već malo stariji, zadnja scena filma je već bila iskorištena u neke druge svrhe, a mi smo se bavili brojanjem ubijenih Njemaca od strane Bate (Valtera). A, opet, kada isti taj film pregledaš nakon što preživiš veoma surovi rat, onda ga gledaš sa nostalgijom na neka vremena kada smo svi bili Valter i kada smo bar prividno disali kao jedan. Jer onda gledaš stvari potpuno drugačije. Ratuješ skoro četiri godine protiv ljudi koji isti jezik govore, protiv nekadašnjih komšija i prijatelja. Nema potrebe za učenjem njemačkog jezika da zavaraš neprijatelja.
Sporedna uloga Bošnjaku
I što je najgore, stepen razaranja grada je bio puno veći nego što su ga uništili vanjski neprijatelji u onom ratu. Pa još shvatiš da je Bata za dva sata i osam minuta koliko traje film ubio 42 njemca, a da je jedna šugava i podmukla granata u trenutku ubila 68 sarajlija. Svaki ratni film iz onog doba sam poslije zadnjeg rata gledao drugim očima. Pa čak i u pojedinim filmovima koji su snimani u BiH na osnovu velikih bitaka koje su vođene u Bosni, pratio imena glavnih junaka. I njihove uloge u filmovima. I došao do jednostavnog zaključka, da su Srbin i Hrvat u skoro svakom ratnom filmu bili dva glavna junaka i najveća borca i uz to i dva najveća jarana. Da su Slovenci i tada bili najpametniji pa su rukovali topovima, haubicama, da su jedini znali čestito naciljati i izmjeriti udaljenost, da su Makedonci bili dobrodušni bombaši koji idu srcem i vrlo brzo zaginu, da su Crnogorci bili najčešće za mitraljezom a da su muslimani (Bošnjaci) bili uvijek neke skoro sporedne uloge.
Iako nije da nije bilo narodnih heroja islamske vjeroispovjesti.
Ali jednostavno tako je stvarana ta istorija. Možda je zato i Šiba Krvavac režiser Valtera, upotrebljavao u filmu nadimke. Da se ne zna ko je ko. Pa ne znamo pravo ime Zisa, Surija ili Strica. Znamo samo za Azru, Seadovu kćerku i za Kemu šegrta, kojem je Sead i rekao onu rečenicu.
A opet, ne mogu da se otmem utisku da bi veoma interesantno bilo pogledati Valter sniman iz sadašnje perspektive. I to kamerom sa Dalekog istoka.
Kako bi danas izgledao Valter 44 godine kasnije? Kako bi danas branili svoj grad od vanjskog neprijatelja? I kako bi danas rasporedili uloge kada smo se tako dobro razvrstali po nacijama, vjerama, federacijama, kantonima, gradovima, rijekama i dr.
Izdajica je negdje heroj
Ne znam, ja se i dan danas naježim od zadnje scene filma. I muzike, koja još više doprinese tom osjećaju ponosa što sam rođen i čitav svoj život živim u svom Sarajevu. Mada sam siguran da bi danas vjerovatno i Kondor imao svojih pristalica, a za neke čak ni Mirna ne bi bila izdajnik nego heroj.
Ne znam je li Kemo uspio izučiti zanat kako treba, jer se vrijeme još uvijek mjeri ali znam da je sajdžija sve manje. A i ljudi. A i sve ono što nisu uspjeli da unište Von Dietrich, Bischoff i potpukovnik Hagen, uništili smo mi sami.
U noći koja je prethodila oslobođenju Sarajeva, Valter je s grupom svojih boraca čuvao električnu centralu koju su ustaše imale namjeru uništiti prilikom povlačenja. U ovim borbama, minobacačka granata prekinula je životni put Vladimira Perića. Mada ima i nekih verzija da je ubijen od strane partizana.
Navodno je suviše znao. Ipak, ostala je legenda o neustrašivom i odvažnom Valteru.
