U viktorijanskoj eri širom Evrope, ali i Sjedinjenih Američkih Država postala je rasprostranjena najmorbidnija praksa u historiji fotografije. Riječ je o fotografisanju mrtvih, ali je slika za cilj imala da ih predstavi kao žive, u svakodnevnim životnim aktivnostima. Takva usluga je bila veoma skupa, a trebalo je da predstavlja način da porodica sačuva uspomenu na svoje najmilije čak i nakon njihove smrti.
Kada bi neko preminuo, ostajao bi u kući sve do sahrane, i ko je želio – mogao je da vidi mrtvaca. Cvijeće se polagalo na tijelo, ne samo zbog vizuelnog efekta, već i kako bi prekrilo miris truleži. Također, sva ogledala u kući bi se prekrivala crnom tkaninom, satovi bi se zaustavljali tačno u vrijeme smrti, a udovice su morale da nose crninu najmanje četiri godine nakon smrti muža.
Ulagao se veliki trud kako bi izgledali živo na fotografiji, a ako im to nije polazilo za rukom, fotografi bi ih slikali tako da izgleda kao da spavaju.
Fotografisanje “post mortem” bilo je svojevrsan luskuz dostupan samo bogatima sve do 1850. godine, kada su se pojavile i nešto pristupačnije fotografije. Do 1860. godine većina je praktikovala da ima ovakve fotografije sa svojim bližnjima koji su napustili ovaj svijet.
Mnogi su se odricali i dobrog dijela imovine, kako bi imali ovakvu uspomenu, a zbog osjetljivosti cijele stvari, fotografi su uvijek dobro naplaćivali. Pored usluge samog snimanja, oni su morali da osmisle i temu.
Još morbidniju notu cijeloj praksi daje činjenica da su glavni “glumci” na ovim fotografijama najčešće bile bebe i mala djeca jer je stopa smrtnosti kod najmlađih u to vrijeme bila ogromna. Porodica je neretko željela da na slici djeca rade nešto što su voljela (poput igranja sa lutkama), jednostavno spavaju ili da se slikaju svi familijarno sa pokojnim djetetom.
Pozicija tijela na tim fotografijama bi se vrlo vješto i lukavo osmišljavala, tako da pokojnici zaista izgledaju kao da su i dalje živi i bave se uobičajenim aktivnostima, premda su većini oči na slikama zatvorene. Upravo zbog toga, najčešće rješenje bilo je praviti takvu kompoziciju u kojoj preminula osoba spava. Ponekada bi porodica držala pokojnika, ili bi se on oslanjao na njihova tijela, ponekada bi ih vezivali pojasevima…
Iz današnje perspektive ova praksa je užasno morbidna, ali u vrijeme kada su djeca umirala u ranom djetinjstvu, za roditelje ovo je bilo veoma utješno – željeli su da održe sjećanje na svog potomka.