Sjećam se da mi je jednom stigla poruka na mobilni telefon. Glasila je ovako: “Uvaženi šejhu, kakav je propis o samoubistvu?” Nazvao sam osobu koja je pitala i javio mi se mladić u cvijetu mladosti. Rekoh mu: “Izvinjavam se, nisam razumio tvoje pitanje, možeš li ga ponoviti?” Odgovorio je veoma uzrujan: “Pitanje je jasno, kakav je propis o samoubistvu?” Htio sam ga iznenaditi odgovorom koji nije očekivao. Zasmijao sam se i rekao: “Poželjno.” Zavrištao je: “Šta!?” “Šta misliš da zajedno odredimo način na koji ćeš se ubiti?”, rekoh. Mladić je zašutio. “Dobro, a zašto hoćeš da se ubiješ?”, upitah. “Zato jer sam bez posla i ljudi me ne vole. U osnovi, ja sam gubitnik”, odgovori on.
Zatim mi je počeo pričati dužu priču u kojoj je govorio o svom neuspjehu u vlastitom usavršavanju i nemoći da iskoristi mogućnosti koje su pred njim. Ova bolest je prisutna kod mnogih. Zašto neko od nas gleda na sebe s podozrenjem? Zašto gleda svojim očima one koji stoje na vrhu brda, a sebe smatra nedostojnim da se popne na vrh kao što su se oni popeli?
“Onaj koji se boji uspinjanja na brda uvijek će živjeti u udubinama.”
Znaš li koje taj koji se neće okoristiti ovom knjigom, niti bilo kojom drugom knjigom koja govori o vještinama? To je ona jadna osoba koja se predala pred svojim greškama i zadovoljila svojim mogućnostima i koja govori: “Ovo je moja priroda u kojoj sam odrastao i na koju sam se navikao, ne mogu promijeniti svni pravac, a i ljudi su se navikli na ovu moju prirodu. Nemoguće da budem poput Halida u načinu izlaganja poput Ahmeda u njegovoj vedrini ili Zijada u ljubavi ljudi prema njemu.”
Jednog dana sjedio sam sa jednim oronulim starcem na nekom javnom skupu. Svi prisutni su bili obični ljudi skromnih kapaciteta. Starac je vodio obični razgovor sa onima koji su bili pokraj njega. Za prisutne, on je bio samo jedan od njih koji je imao pravo na uvažavanje samo zbog svoje starosti. Kazao sam nekoliko riječi u kojim sam spomenuo fetvu šejha Ibn-Baza. Kada sam završio, starac mi je ponosno rekao: “Ja i šejh Ibn-Baz smo zajedno učili u džamiji kod šejha Muhammeda ibn Ibrahima prije četrdeset godina.” Okrenuo sam se i pogledao ga. Lice mu je sijalo od zadovoljstva zbog te činjenice. Bio je radostan zato što je jedno vrijeme bio u društvu uspješnog čovjeka. Istovremeno, pitao sam se u sebi: “Zašto i ti, jadnice, nisi postao uspješan kao Ibn-Baz? Ako si znao put, zašto nisi nastavio? Zašto Ibn-Baz umire i za njim plaču minberi, mihrabi i biblioteke, zbog njegovog gubitka jecaju mnogi ljudi, a ti ćeš umrijeti jednog dana i možda niko za tobom neće zaplakati, osim iz kurtoazije ili adeta?”
Svako od nas će jednog dana možda kazati: “Poznavao sam tog i tog, bio sam kolega tom i tom ili družio sam se s tim i tim ” Ovo nije čast. Čast je uspeti se na vrh kao što se on uspeo. Budi junak i odluči da od sada koristiš potencijale za koje si ubijeđen da će ti koristiti. Budi uspješan. Svoju namrštenost zamijeni osmijehom, neraspoloženost vedrinom, škrtost darežljivošću, srdžbu blagošću. Učini nedaće veseljima i iman oružjem. Uživaj u svom životu, jer život je kratak i nema vremena u njemu za tugovanje. A što se tiče načina na koji ćeš to postići, zbog njih sam napisao ovu knjigu. Budi sa mnom i dospjet ćemo do cilja, ako Bog da. Sa nama je ostao junak koji ima čvrstu volju i odlučnost da razvije svoje vještine i okoristi se svojim potencijalom.
Šta ćemo naučiti?
Uzroci tuge i radosti su, uglavnom, zajednički svim ljudima. Svi se raduju kada im se uveća imetak, kada napreduju u svojim poslovima, kada se izliječe od bolesti, raduju se kada im se dunjaluk osmjehne i ostvare se njihove želje. Istovremeno, svi tuguju kada ostanu bez imetka, kada se razbole, kada budu poniženi. Pošto je to tako, hajde da tražimo način na koji ćemo učiniti trajnim naše radosti i savladati naše žalosti.
Da, zakon života jeste da se čovjek nalazi između slatkog i gorkog. U tome se slažem s tobom. Međutim, zašto naše nedaće i žalosti često preuveličavamo, pa tako tugujemo danima, iako možemo da tugujemo jedan sat, ili tugujemo satima zbog nečega što ne zaslužuje tugu. Zašto?
Znaj da tuga i žalost navaljuju na srce i ulaze u njega bez traženja dozvole, međutim, za svaka vrata brige koja se otvore ima hiljadu načina da se zatvore. Ovo je ono što ćemo naučiti.
Koliko vidimo ljudi koji su voljeni, čijem se susretu drugi raduju i osjećaju zadovoljstvo u druženju sa njima, pa zar nisi razmišljao da budeš jedan od njih? Zašto prihvataš da stalno budeš zadivljen drugima, a ne težiš tome da ti zadiviš druge? Ovdje ćemo naučiti kako postati takvi.
Zašto, kada tvoj rođak govori na nekom skupu, ljudi ga pomno slušaju, zaokupi .njihovu pažnju i zadivi ih svojim načinom govora, a kada ti govoriš, okrenu se od tebe i zaokupe ih nevažni razgovori? Zašto je to tako, iako su možda tvoje informacije obilnije, tvoja diploma jača i položaj veći? Zašto je on uspio privući njihovu pažnju, a ti to nisi mogao?
Zbog čega jednog oca vole njegova djeca i raduju se njegovom društvu pri svakom odlasku i dolasku, dok drugi neprestano traži društvo svoje djece, a oni to izbjegavaju tražeći za to razne izgovore? Zašto? Zar obojica nisu očevi? Zašto, zašto?!
Ovdje ćemo naučiti:
- kako uživati u životu,
- načine kako steći simpatije ljudi,
- kako imati utjecaja na ljude,
- kako podnositi njihove greške,
- kako se ophoditi prema onima koji imaju neugodnu narav i dr.
Dobrodošao!
“Nije uspjeh da otkriješ šta drugi vole,.već je uspjeh da praktikuješ vještine kojima ćeš steći njihovu Ijubav.”
Odlomak iz knjige ‘Uživaj u životu’
Dr. Muhammed ibn Abdurrahman el-Arifi.
