Zajednice u kojima zlostavljane žene žive one same najčešće opisuju kao logor u kojem ih na svakom koraku vreba opasnost. Njihov dom je najopasnije mjesto za njih. Za razliku od logora, gdje torturu sprovodi službeno lice, ovdje je mučitelj ženin suprug ili bliska osoba. Gotovo svi nasilnici ovih žena imali su oružje u kući, mnogi bez dozvole. Kućne posjete ženama su bile zabranjene ili ograničene. Jedna od sagovornica e-novina, danas zatvorenica, živjela je zaključana mjesecima i svakodnevno trpela batinanje, sve dok svog nasilnika nije ubila.
Žene nasilnika žive u izolaciji i strahu, one se nalaze u položaju pokorne žrtve. Nasilnik kontroliše njihov život, zabranjuje im da se viđaju sa rođacima i prijateljima, a u takvoj situaciji one neminovno gube samopouzdanje.
Priče o tragedijama žena koje su uzvratile svojim nasilnicima pričaju i o stanju prava i pravde u srpskom društvu. Ono je još uvek patrijarhalno. Proces retradicijalizacije traje već decenijama, a jača omladinska ekstremna desnica potpomognuta desničarskim parlamentarnim partijama, jednim dijelom intelektualne elite, ideologijom pojedinih dostojanstvenika Srpske pravoslavne crkve i drugih religijskih organizacija.
U istraživanju Helsinškog odbora svaki deseti anketirani srednjoškolac smatra da ženu treba povremeno tući. Prema istraživanju nedjeljnika Newsweek o položaju žena među 165 anketiranih zemalja Srbija je na 145. mjestu. Zakon u Srbiji tek odnedavno štiti žene žrtve nasilja, ali se nedovoljno primjenjuje. Borba srbijanskih feministkinja i političarki da nasilje u porodici bude unijeto u zakon kao krivično djelo bila je duga i teška.
Žene koje su ubile nasilne muževe ili partnere počinile su krivično djelo, ali one nisu kriminalci. Uzele su pravdu u svoje ruke onda kada država i društvo nisu mogli da im pomognu. Sagovornice e-novina nemaju istoriju krivičnog ponašanja, ali osuđene žive u zatvorenom dijelu zatvora i imaju isti tretman kao i druge ubice.
Nisu konfliktne ličnosti i sarađuju sa zatvorskim osobljem. Većini su sudovi oduzeli maloljetnu djecu i smjestili ih u porodice nasilnikove familije. Pojedine imaju pravo samo na nekoliko telefonskih razgovora godišnje sa djecom. Mnoge djecu nisu vidjele od početka izdržavanja kazne. Njihova bitka sa predrasudama i licemerjem surovog patrijarhalnog društva, koje ih smatra hladnokrvnim ubicama, nastavlja se i poslije izlaska iz zatvora.
Da bi se spriječilo ubistvo i zlostavljanje žena u partnerskim odnosima neophodno je da država i društvo reaguju preventivno. Pomoć je potrebna ženi žrtvi, ali i nasilniku.
