Nekadašnji pripadnici Posebnih jedinica policije Srbije Slobodan Stojanović i Jovan Golubović odlučili su da skinu teret i ispričaju sve tužiocu za ratne zločine, nakon čega su postali “zaštićeni svjedoci”.
“U Posebnoj jedinici policije Srbije bili smo od njenog osnivanja. Kad je bio rat na Kosovu komadant nam je bio Sreten Lukić”, kazao je Stojanović.
On nikad ne može zaboraviti šta se na Kosovu dešavalo tokom rata 1998. i 1999. godine.
“Bilo je svega, ubistava djece albanske nacionalnosti. Gledao sam kolegu, koji otkida glave civilima, muškarcu i ženi i kuva ih. Poslije je uzeo njihove lobanje i odnio ih kući i napravio od njih lampe. To mogu samo psihopate”, tvrdi Stojanović.
Njegov prijatelj Jovan, sa kojim je prošle nedjelje bio gost Centra za građansko obrazovanje u okviru promocije dokumentarnog filma o ratnim zločinima, ističe da je bilo vrlo teško da se odluče da pričaju.
“Nije bilo lako prvenstveno zbog naših porodica. Morali smo da izaberemo gdje da to kažemo. Nismo mogli pozvati nekog lokalnog sudiju i reći ja znam to i to”, kazao je Golubović.
Dodao je da sa tim ne može da se živi: “Odlučili smo da nas nekolicina kažemo šta smo vidjeli, jer od nas stotinak nismo bili svi prljavi policajci, nisu svi bili ratni zločinci, radilo je to njih pet, šest. Prisustvovao sam ubistvu nenaoružanog starca od 80 godina. Znam u koji bunar su bacili njegovo tijelo. Znam gdje su masovne grobnice, jer sam ja te ljude zakopavao”.
Golubović i Stojanović su, mjesecima prije nego što su Tužilaštvu za ratne zločine ispričali šta su vidjeli na Kosovu, razgovarali sa Natašom Kandić iz NVO “Fond za humanitarno pravo”.
“Skupili smo dokumentaciju, dokaze, fotografije, video zapise, mape, skice… Sve je bilo spremno za podizanje optužnice i jake krivične prijave”, kazao je Golubović.
Nataša Kandić ih je odvela u tužilaštvo, upoznala ih sa tužiocem za ratne zločine Vladimirom Vukčevićem, njegovim zamjenikom Brunom Vekarićem, Dragoljubom Stankovićem…
“Tog momenta na sastanku smo dobili pismeni akt i status ’zaštićeni svjedoci’. I dan danas važi taj naš status”, rekao je Golubović.
Oni i još dvojica svjedoka tužiocima su predočili sve dokaze koje su imali, nakon čega su Kandićevoj i njima tužioci predložili da na TV B92 ispričaju sve, sa zatamljenim licima.
„Rekli su nam da će sat i po nakon te emisije pohapsiti ljude koje smo naveli kao ratne zločince”, priča Golubović.
Samo 15 minuta nakon emisije saznali su da nijesu zaštićeni i da su ostavljeni na milost i nemilost zločinaca.
“Tog moment bivamo izdani od strane tužioca za ratne zločine. Tog momenta sve se okrenulo naglavačke. Petnaest minuta nakon emisije zazvonili su nam telefoni, pozvali su nas oni koje smo pominjali. Iako su nam lica bila zatamljena, znali su da smo mi bili u emisiji. Čak su znali detalje krivične prijave i kakve smo izjave dali tužiocu”, kaže Golubović.
Ljudi koji su ih zvali uhapšeni su dva sata nakon emisije i u pritvoru su bili zadržani 90 dana, da bi nakon toga bili pušteni na slobodu i vraćeni na posao.
Uzalud smo tražili da ih vrate nazad
Na Golubovića nijesu ostavili trag samo ubistva civila, nego i njegovih saboraca.
“Kada je počelo NATO bombardovanje naša jedinica je polako počela da se raspada. Počele su potom rezervne snage iz unutrašnjosti Srbije da dolaze i da se uključuju u Posebne jedinice policije. Bili su nedovoljno obučeni… Dešavalo se da još sunce nije izašlo, a mladića u pet ujutru, koji mora da obavi fiziološke potrebe, pogodi albanski snajperista. Novi su znali da pucaju iz čista mira. Pitamo ih što pucaju, kažu nešto se kreće, iako u žbunju nije bilo nikoga. Tako otkrivaju našu poziciju, bili smo lake mete”, priča Golubović.
Stariji borci su starješinama uzalud govorili da takve vojnike vrate nazad: “Kada su civili počeli da se pojavljuju, upravo oni su tukli po njima, a starješine ih kasnije unapređivale u komandire voda. Bilo je leševa od jedne do 98 godina”.
Otkrili smo se jer nam je to zadnja nada
Nakon hapšenja policajaca na čije smo zločine ukazali, u martu 2009, na RTS-u predsjednik Vlade i ministar unutrašnjih poslova Ivica Đačić daje izjavu: „MUP Srbije daće svu pravnu pomoć uhapšenim policajcima, a u cilju dokazivanja njihove nevinosti”, podsjeća Golubović.
On smatra da je tadašnji srpski premijer tako poslao poruku i drugim policajcima, koji bi se eventualno odlučili da kažu nešto o ratnim zločinima, da to nikad ne učine: “Od 2009. do danas trpimo strahovite pritiske u svojoj sredini. Proglašeni smo za izdajice srpskog naroda. A uhapšene su nakon puštanja iz zatvora na poslu unaprijedili”.
Njegov prijatelj Slobodan kazao je da su ih tada stavili u program zaštite: “Policija nas je branila od policije. Umjesto da se branimo od Čumeta i ostalih kriminalaca, nas brane od policije, među kojima ima većih kriminalaca od njih”.
Stojanović objašnjava zašto su odlučili da otkriju potpuno svoj identitet: “Niko nas ne štiti i posljednja nada nam je ovakva borba, odnosno borba istupom u javnost. Odlučili smo se zato i za snimanje filma ’Svjedoci’”.
Prao krvav novac da kupio pečeno jagnje, skidao zlato sa leševa
Jedan od policajaca koji su ubijali civile na Kosovu, tvrdi Golubović, zastrašivao je njegovu suprugu i kćerku. “Autom je uletio ispred moje kćerke i žene. Polomio stubiće, oštetio kola. Niko nije radio uviđaj, niko iz policije zbog toga nije reagovao”.
Jovan se nakon Kosova srijetao sa pripadnicima svoje jedinice: “Gledamo se u oči nakon Kosova, a svako svakom zna šta je radio… Za mene ti ljudi nisu policajci, nego ubice. Znam kako je prao krvav novac da bi kupio pečeno jagnje. Znam da njegova žena nosi zlato, koje je on skinuo sa ruku ubijenih kosovskih Albanki”.
Slobodan je, kad je bio u programu zaštite svjedoka, dislociran.
“Jedinica za zaštitu svjedoka Ministarstva unutrašnjih poslova me je dislocirala, jer mi je bio ugrožen život od optuženih policajaca.
Dislocirali su me iz Leskovca u Beograd. Niko iz te jedinice za zaštitu svjedoka nije došao. Sa ženom i djecom sam se šetao Beogradom i što je najgore tamo su me skoro svi poznavali i znali su ko sam ja i gdje se krećem, praktično su ljudi koje sam optužio kontrolisali moje kretanje”, naglašava Stojanović.
