Kada sam saznala da te nosim, a to je bilo na sat vremena prije mog obavljanja hadždža, dovila sam Allahu da mi podari kćerku, radost mojih očiju. A to si ti i bila, Esma!
S obzirom da si žurno ulazila na naša vrata, zbog svih svojih obaveza i škole (književnost, društvo, politika, astronomija, časovi Kur’ana, časovi jezika, seminari, simpozijumi, časovi kaligrafije i drugie školske obaveze), nisam te se nagledala. Ostavljala sam te da učiš jer sam smatrala da je to korisnije za tebe od toga da sjediš sa mnom. Ponosna sam na to da se moja kćerka, u svojoj ranoj mladosti, posvetila izučavanju nauke.
Bila si mirna, jednostavna i skromna, uprkos tvom raznolikom znanju. Voljela bih da posjedujem barem neke od tvojih osobina. Naučila si me mnogo čemu.
Uživala sam u razgovoru s tobom. Okoristila sam se tvojim znanjem. Naše diskusije si završavala ajetom ili njegovim tumačenjem. Osjećam se malom pred tobom.
A kada bi tvoj otac učestvovao u našim razgovorima, govorio bi ti :“ U pravu si Susame!“ Prelijep je taj nadimak kojim te on zvao… Susam.
Jedina utjeha, koja mi ublažava ovu odvojenost od tebe, jeste to što vjerujem da ćeš uživati blagodati dženeta i što ćeš gledati lice našeg plemenitog Gospodara, a to je ono za šta si uvijek dovila.
Koliko je samo tvoja ljubav za svoj dom, roditelje, braću i sestre bila velika. Molim Gospodara da ti podari bolji dom i bolje društvo od onog koje si imala ovdje, i bolju majku od tvoje majke, ali ne mogu da ti poželim boljeg oca od tvog, jer njega smatram najboljim.
Ti si, draga moja, nit koja vezuje našu porodicu. Pozivala si na otpor i dostojanstven život.
Uvijek si lijepo govorila: „Ili ćemo naše puteve usmjeriti dženetu ili ćemo otići u dženet.“ A ti si otišla tamo, moja Esma…“
Tvoja majka
