Socijalna radnica iz Centra za socijalni rad Kantona Sarajevo Mirsada Poturković, koja se već dugi niz godina bavi ovom oblašću, u razgovoru za Fenu je govorila o tome šta svaki bračni par treba da zna prije donošenja odluke o usvajanju djeteta, zatim usvajanju djece s posebnim potrebama, trajanju procesa, odgovornom roditeljstvu, ali i sretnim završecima.
Poturković kaže da ljudi imaju nerealnu sliku o složenosti postupka usvojenja i njegovom trajanju te da taj postupak započinje prije podnošenja zahtjeva potencijalnih roditelja, što kod njih izaziva nezadovoljstvo.
– Postupak usvajanja započinje u trenutku kada se u skladu sa zakonima utvrdi da je jedno dijete podobno za usvajanje, a ne ispunjavanjem zahtjeva potencijalnih roditelja. Zbog toga se u javnosti stvara pogrešna slika da su domovi puni napuštene djece koja se iz nekog razloga ne daju na usvajanje – kazala je.
Pojašnjava da je dijete podobno za usvajanje nakon što socijalni radnici utvrde da nema nikakve šanse da će odrastati u biološkoj porodici.
Kaže da je usvajanje oblik zaštite djece bez roditeljskog staranja, što znači da u centar pažnje stavlja isključivo prava i interese djeteta, a ne potencijalne usvajatelje koji žele postati roditelji. Naglašava da je u 2013. godini usvojeno šestoro djece, u 2014. deset, u 2015. njih petero, a da se godišnje prosječno ispuni oko 100 zahtjeva za usvajanje.
– Dolazak djeteta u porodicu potpuno i apsolutno mijenja život roditelja i njihovo slobodno vrijeme. Roditelji moraju znati da dijete koje usvajaju zahtijeva intenzivniju pažnju nego biološko dijete – istakla je.
Dijete koje je usvojeno je, objašnjava ona, već u prenatalnom periodu (periodu trudnoće) neželjeno dijete, nakon čega obično duži period provodi u institucijama.
– Sve što dijete nije imalo u institucijama koje ne mogu dovoljno toga pružiti, nakon ulaska u porodicu ima potrebu da sve nadoknadi. Bezgranična je potreba za emocijama, pažnjom, ljubavlju i prisustvom roditelja koji svaki trenutak moraju posvetiti upravo njemu – kazala je Poturković.
Sreća je, dodaje, što je želja za roditeljstvom usvojitelja tolika, da im apsolutno nije teško da se involviraju u brigu djeteta u nevjerovatnim kapacitetima. Ističe da su biološki roditelji uključeni u život djeteta od samog začeća, dok usvojitelji moraju nadomjestiti “djetetove izgubljene godine”.
– Sjećam se jedne situacije prije osam godina gdje je majka radila u smjenama. Otac je tokom noćnih smjena odvozio dijete da vidi majku da bi eliminiralo strah od ponovnog napuštanja – kazala je.
Poturković naglašava da potencijalni roditelji moraju biti svjesni da u trenutku podnošenja zahtjeva za usvajanje u centrima za socijalni rad već ima veliki broj podnesenih zahtjeva u odnosu na broj djece koja su podobna za usvajanje.
U ovom trenutku u Centru za socijalni rad KS-a ima oko 100 podnesenih zahtjeva, a nijedno podobno dijete za usvajanje. Također, u ovaj centar zahtjeve podnose i potencijalni usvojitelji iz drugih kantona, dijaspore, ali i strani državljani.
Poturković pojašnjava da dijete bez roditeljskog staranja može biti usvojeno isključivo ako su biološki roditelji dali izjavu da su saglasni za usvajanje, da su im oduzeta roditeljska prava ili u slučajevima ako je napušteno. Naglašava da postupak oduzimanja djeteta u nadležnim sudovima može trajati i po nekoliko godina, jer postupak mora biti proveden profesionalno i zakonito.
Također, naglašava da veliki broj roditelja zbog bolesti nisu u stanju da brinu o svojoj djeci te u skladu sa svojim kapacitetima ostvaruju kontakte s djecom koja su smještena u domove ili hraniteljske porodice na duži period, tako da ni ta djeca ne mogu biti usvojena. Zadatak Centra za socijalni rad je da pruži podršku i biološkim roditeljima da jednog dana preuzmu dijete iz domova.
– Dijete nije stvar i biološki roditelji nisu osobe koje treba tek tako isključiti iz prava roditeljstva i dati ga nekom drugom – potcrtala je.
Međutim, ističe Poturković, praksa je pokazala da potencijalni usvojitelji koji su istinski spremni i motivirani za odgovorno roditeljstvo, dočekaju trenutak kad će dobiti dijete.
– Određeni broj parova podnesu zahtjev za usvajanje da bi očuvali brak, ali na kraju se ipak pokaže da je do raskola u braku došlo prije započinjanja bilo kakve aktivnosti u vezi s usvajanjem – pojasnila je.
Dodaje da neki od podnosioca zahtjeva jednostavno nisu svjesni šta znači postati roditelj postupkom usvajanja u smislu odgovornosti i obaveze roditeljstva koja je najkompleksnija obaveza u životu svake osobe.
Mnogi roditelji u svojim zahtjevima napišu da žele usvojiti zdravo dijete, međutim, Poturković kaže da ni biološki roditelji nikada nisu sigurni da će roditi zdravo dijete.
Prisjetila se bračnog para koji je usvojio bebu koja je prema sumnji ljekara imala cerebralnu paralizu. Njihova želja za bebom je bila tolika, da su u trenutku kad su im predočeni nalazi i sumnje da dijete možda ima posebne potrebe, ipak započeli postupak usvajanja.
– Kasnije se ispostavilo da je dječak ipak zdrav, a zadnje informacije koje sam dobila su da se dječak profesionalno bavi nogometom – kazala je.
Govoreći o osvajanju djece s posebnim potrebama, Poturković ističe da gotovo i nema potencijalnih usvojitelja, što je prema njenom mišljenju opravdano, jer u državi ne postoje servisi, vrtići i dnevni centri koji će im pomoći da se brinu o takvoj djeci. Dodaje da su potrebe djeteta s invaliditetom ogromne i da je teško očekivati od potencijalnih usvojitelja da donesu tako tešku i odgovornu odluku.
U domovima za nezbrinutu djecu trenutno postoji osmoro djece koja su podobna za usvajanje, ali Poturković naglašava da je s obzirom na okolnosti razumljivo da ne postoje usvojitelji s tolikim kapacitetima da se nose s potrebama djeteta s invaliditetom.
Tokom svoje karijere kaže da je radila na dva slučaja usvajanja djece s posebnim potrebama.
– Radila sam na slučaju kada je bračni par usvojio blizance s težim invaliditetom i to je sjajan uspjeh, ali moramo uzeti u obzir da su usvojitelji imali riješen materijalni status te da je majka radila u jednoj od institucija koje se brinu o djeci s posebnim potrebama – prisjetila je.
Poturković navodi da socijalni radnici nakon čina usvajanja nemaju obavezu da i dalje prate i provjeravaju dužnosti i obaveze roditelja, osim da provjere da li su do sedme godine starosti kazali djetetu da je usvojeno, što je zakonska obaveza.
– Ako se činom usvajanja zasnivaju porodični odnosi kao da se radi o krvnom srodstvu, zašto bismo vršili kontrolu u usvojiteljskim porodicama, jer Porodični zakon FBiH jasno propisuje odgovornosti roditelja u slučajevima zanemarivanja, zlostavljanja i zapuštanja djeteta, bez obzira na to da li se radi o biološkom ili usvojenom djetetu – pojasnila je.
Kriterij koji bračni parovi trebaju ispunjavati da bi usvojili dijete su prije svega da li će u toj porodici biti najbolje zadovoljeni interesi djeteta i da li će mu kao potencijalni roditelji osigurati najkvalitetnije uvjete za razvoj, vaspitanje i obrazovanje. Također je bitno gdje su roditelji nastanjeni te dužina čekanja, odnosno vrijeme koje je prošlo od trenutka podnošenja zahtjeva.
Ističe da zakon utvrđuje gornju starosnu granicu za usvajanje od 45 godina te da centri za socijalni rad vode računa da potencijalni usvojitelji koji su blizu te granice budu prioritet.
Govoreći o mogućnosti da samohrani roditelj usvoji dijete, Poturković naglašava da zakon u BiH daje tu mogućnost, ali samo nepotpuno usvajanje, koje je za razliku od potpunog raskidivo i ne prepoznaje obaveze u oblasti nasljednog prava.
– Međutim, socijalni radnici prilikom odabira najbolje porodice smatraju da bračni par može djetetu pružiti više nego samo majka ili otac, a kao što znamo, već je veliki broj bračnih parova zainteresirano za usvojenje – kazala je.
Nakon što se utvrdi da je dijete podobno za usvojenje, istog trenutka stručni tim Centra za socijalni rad počinje razmatrati sve zahtjeve potencijalnih usvojitelja te donosi odluku ko će od njih najbolje zadovoljiti interes djeteta. Taj postupak ne traje duže od 15 dana.
– Sljedeći korak je prvi kontakt roditelja i djeteta. Roditelji uvijek prihvate dijete, a gotovo svako dijete iz doma koje neko uzme u naručje pita ‘da li si ti moj tata?’ – navela je Poturković.
Prema daljnjoj proceduri slijedi adaptacioni period od šest mjeseci, nakon čega se zakazuje čin i postupak usvajanja.
Kaže da roditelji činom usvojenja i upisom u matičnu knjigu rođenih djeteta sa svojim identifikacionim podacima, jednostavno završe tu priču, jer je to njihovo dijete i ne žele se podsjećati da su postali roditelji činom usvajanja.
Navela je slučaj jedne majke koja je mislila da je njena usvojena djevojčica toliko lijepa, da je živjela u strahu da neko želi da je ukrade.
– Usvojenje djeteta nije samo novi život za roditelje, već za kompletnu familiju, nane, dede, tetke i daidže i njihovu bezgraničnu ljubav, jer su sve emocije usmjerene na njega – pojasnila je.
Jako dugo se već bavi ovim poslom, a njena najveća satisfakcija je kada se slučajno, nakon nekoliko godina, sretne sa usvojiteljima i djetetom.
– Ljubav, sreća i zadovoljstvo koje je vidljivo u svakom koraku je jedini pozitivan moment. Dodatna energija nam je samo usvajanje djece i ništa više – zaključila je Poturković u razgovoru za Fenu.
