Iz Brisela je stiglo upozorenje – promjena Ustava Srbije je neizbježna, zbog unutrašnjih i vanjskih motiva.
Nema više odlaganja, ni otvorenih vrata beogradske neizvjesnosti. Iz Brisela je stiglo upozorenje da Ustav Srbije mora da se mjenja, jer postojeći donijet brzopleto i bez javne rasprave, ne garantuje nezavisnost pravosuđa, što je jedan od uslova iz pregovaračkih poglavlja za pristupanje Evropskoj uniji.
Desetogodišnjica najvišeg pravnog akta Srbije, povod je serije sastanaka na kojima ustavnopravna nauka sve učestalije raspravlja o briselskim uslovima koji polako, ali sve izvjesnije, načinju popularno nazvani Mitrovdanski ustav. Jubilarni rođendan, iako je nadživeo svoje ustavotvorce Vojislava Koštunicu i Borisa Tadića, mogao bi da bude posljednji u ovom obliku, jer se Beograd oročeno, do kraja 2017. godine ili u posljednjem kvartalu iduće godine, obavezao da će reformisati Ustav Srbije, u djelovima koji se odnose na pravosuđe.
Promjena Ustava je neizbježna, zbog unutrašnjih i spoljašnjih motiva. Rokovi iz Akcionog plana za poglavlje 23 (pravosuđe i osnovna prava) poodavno su prošli. Tim povodom, iz Brisela upozoravaju da se najnovijim odlaganjem reforme sudske vlasti ulazi u vremenski cajtnot i ugrožava dinamika dnevnog reda za konačnu promjenu Ustava. Mimo tradicije po kojoj se dosad u Srbiji fasadna ustavnost mjenjala, kad bi se vlasti toga (do)setile, ili kad se to Beogradu naredi.
Bolna preambula o Kosovu
Kreativna rasprava i promjena Ustava podrazumijevaju odbranu ideje ustavnosti i principa suprematije. Za svođenje Ustava Srbije na pravu mjeru, iz sadašnje konzumne faze u pravno-politički segment, potrebni su, prevashodno, dobra volja i aktivna namjera. U tom cilju, nema alibija za izostanak lustracije i otvaranje dosijea, dok se u javnosti srpski Ustav ocenjuje kao negativan izuzetak, ograničenog roka trajanja, za razliku od sretnijih ili manje sretnih društava.
„Srbija je po mnogo čemu, a naročito po svojatanju teritorije, balkanski fenomen. Mi još uvek nemamo definisane i potpuno priznate granice, a država koja to nema, očigledno ima velike probleme. Osim toga, postoje problemi sa decentralizacijom, lokalnom samoupravom i sa odnosima među delovima izvršne i zakonodavne vlasti“ , objasnio je Dragoljub Mićunović, iz beogradskog Centra za demokratiju, na Konferenciji nevladinih organizacija.
Nema sumnje, Srbija plaća danak demokratskom deficitu. Ali, pitanja o aktuelnom Ustavu se nameću spontano, iako se u svim komparacijama naglašava da je ovaj ‘Mitrovdanski ustav’ bolji od Miloševićevog najvišeg pravnog akta. Sve dok dinamika balkanskih dešavanja nije prevazišla realni predustavni okvir, a njegova norma postala tijesna, argumentima političke prirode i socijalnim temama, koje promovišu neizbježne promjene.
Ustavnim promjenama prethodiće javna rasprava. Ona je prošli put izostala, u dvodnevnom (re)tuširanju Ustava Srbije, pošto su pokretači inicijative i najagilniji na izradi Mitrovdanskog ustava bili istomišljenici Vojislava Koštunice, konzervativno-radikalskog smjera. Motivisani isključivo neskrivenom namjerom da kroz taj proces reafirmišu princip teritorijalnog integriteta Srbije i spriječe otcepljenje Kosova. Nacionalno, a vjerski zastranjeno, po formuli „više od autonomije, a manje od nezavisnosti“. Mada svi znaju da sporazum Beograda i Prištine neće biti primjenjiv, ako u konačnoj verziji Ustava ne piše da je Kosovo dio Srbije.
Međutim, u samovoljno prihvaćenoj promjeni Ustava, srpska populistička elita, u duhu kolektivne strepnje zazire od bolnog, šokantnog i dramatičnog brisanja preambule o Kosovu, iako je to prvi i posljednji uslov praktične primjene Briselskog sporazuma. (Do)sadašnji Ustav predviđa da se uvodni dio najvišeg zakonodavnog akta Srbije o Kosovu mjenja isključivo na referendumu. Uz saglasnost građana, bez prenosnog okolišanja ili zaobilaženja, referendum je put i za smanjenje broja poslanika, sa 250 na 150.
Ništa lakše za Brisel, a izgleda ni teže za Beograd. Ali, Kosovo je samo početak ustavnih muka Srbije. S obzirom na uporednu zastupljenost etnocentričnog modela ustavnog identiteta i odmicanja od modela multikulturalnog konstitucionalizma.
Status Vojvodine
Manje istorijski traumatično, ali takođe izazovno pitanje je status Vojvodine. Hroničari podsjećaju da je od glasanja na dvodnevnom referendumu 28. i 29. oktobra 2006. godine do danas najviše zamjerki upućeno ustavnim rješenjima vezanim za vojvođansku autonomiju, manjinska prava i teritorijalnu regionalizaciju.Tretiranje ovih pitanja kao sekundarna po značaju, donijelo je negativne posljedice i obiluje nedoslednostima, iako preovlađuje koncept uređenja Vojvodine po uzoru na autonomiju Olandskih ostrva i italijanskih autonomnih regija.
“Srbiji je neophodan evropski Ustav, a Vojvodini široka autonomija. Uprkos političkoj paranoji i sad već naviknutom širenju straha o separatizmu i secesionizmu, Ustav Srbije neće biti evrokompatibilan, ako ne uzima u obzir realnost, o potrebi naše ekonomsko-političke samostalnosti u okviru Srbije”, konkretan je Marko Karadžić, državni sekretar za ljudska i manjinska prava, u obraćanju elektronskim medijima.
U medijskom obraćanju javnosti, Karadžić ide još dalje. Smatra da je za Srbiju demokratskih pretenzija, poželjno iskustvo iz Engleske, gdje nekoliko vlada pokušava da dođe do prvog ustava. Posredno, to znači da Srbija, još od devedesetih, živi u procesu permanentne ustavne revizije, zahvaljujući kojoj se stvara virtuelna slika bolje budućnosti. Navodno i zavodnički, ako se promjeni Ustav, biće stabilnosti, pripadnosti i manje neizvjesnosti.
Vojvođani, dakle, neće nadležnosti “ni na nebu, ni na zemlji“. Otvoreno i optimistički čeznu za pravima i obavezama usklađenim sa evropskim standardima, jer znaju da je ustavna reforma proces, a ne zatečeno – trenutno stanje društveno – kulturnog razvoja i političke situacije. Zato u pravnoj kritici, na račun aktuelnog Ustava Srbije, ne prepoznaju platformu ili doktrinarno opravdanje za njegovo totalno ili parcijalno mjenjanje, po svaku cijenu.
Međutim, u briselskim razgovorima, politički vrh Srbije vešto izbjegava ustavotvorni stampedo. Takođe, u stilu iskusnih slalomaša zaobilazi se svaka mogućnost o eventualno oktroisanom ustavu, što neodoljivo podsjeća na kontradiktorni istorijski vremeplov kome predsjednik Nikolić ne da oduška.
Populistički primjenjivo. Građani Srbije u komotnom stavu vole slobodu, a ustav je neka vrsta iznuđenog i nepoželjnog ograničenja. Zato se duh kontroverznog Ustava Srbije bukvalno prevodi uzrečicom „ne filozofiraj“, što iznova vraća u rikverc, kad je ustav kao suvišna novotarija i modernizam, bio uvod u modernu filozofiju.
Ustav liči na spisak želja
Aktuelni ustav je 12. najviši zakonodavni akt Srbije. Od 1835. godine, prvi Sretenjski ustav, okosnica današnjeg ustava bio je moderan, ali neprimjenjiv. U stvarnosti, Srbijom je apsolutno vladao knez Miloš.
U sadašnjoj fazi, budući Ustav Srbije, kao i većina igara bez granica, u mnogome liči na spisak želja. Na karmu, o tome kako bi Srbija trebalo da izgleda, a ne kako zaista izgleda. Jer, na kraju, koji po običaju sudi početku, stiže šlag na tortu. ‘Mitrovdanski ustav’ izabran sa toliko rezervi, dobiće uskoro zamjenu. Uramljenu formu prema briselskim standardima
“ Na kraju procesa pridruživanja, u Ustav Srbije biće uvedena integrativna klauzula, koja predviđa da zakoni usvojeni u Briselu, automatski važe u Srbiji “, naveo je dr. Vladimir Međak, pravni savjetnik u pregovaračkom timu srpske Vlade za pristupanje Evropskoj uniji.
Novi Ustav Srbije imaće dvostruku ulogu. Ka inostranom Briselu i za domaću upotrebu. Dok paranoja, strah i lov na vještice hvataju zalet. Od Nemanjine do Pionirskog parka, Vučić i Nikolić (pri)znaju da je najbolji onaj ustav koji traje, kome se narod ili građani prilagođavaju, dok se ustavne norme adaptiraju na postojeće i na promenjene okolnosti. Odnosno, na (pro)američke i (pro)ruske uslove. Na (pro)pale snove.
Zato je američki ustav, najstariji i najbolji na svijetu. Ali, on ima Vrhovni sud, još jednog pisca, koji ga s vremena na vrijeme iščitava i daje mu drugo značenje. Baš kao i roj potencijalnih ustavopisaca, poput špijunske invazije na Lisabon i Kazablanku, danas markiraju Beograd. Unose nesigurnost i dilemu: da li je sadašnji život realnost ili iluzija.
Tradicionalni polariteti. Gotovo, bez greške i ispravke. Optimistima pune usta. Zato ćute, uoči promjene Ustava. Oni što su vjerovali na riječ, ostali su bez (kon)teksta. Kao srpski stid od opanaka, što se decenijama obija o glavu. Uz mogućnost da politički apsurdi, postanu društveno uređenje, u kojem se navodno dobija rat, a gubi mir.
Sistemski populisti su u akciji. San je ovdje jači od stvarnosti. Međutim, repozicioniranju što piše u izlogu, nema u radnji je odzvonilo. Proevropske ustavotvorne promjene, nemaju alternativu. Na vratima Evropske unije Srbija će morati da se ogradi od Rusije.
Po definiciji Ustav Srbije je podložan izmjenama, zatvoriće ruska vrata, a otvoriti sve evropske perspektive. Za balkanski iskorak i zajednički boljitak.
Ali, tek poslije imperativa i korektivnog ustavnopravnog uslovljavanja. Uprkos mitskoj kosovofobiji. Kao prvi i najvažniji napredak u sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa sa Kosovom.
Po scenariju seobe, iz faze sinopsisa u fazu balkanske realnosti. U zakonodavnom komadu, sa pjevanjem i pucanjem. Samo što se od pucanja, ne čuje pevanje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
