Iako se ova pojava u psihoanalizi dugo previđala sva naknadna istaživanja u ovom polju pokazala su da većina bolesti nervnog sistema može da se izliječi ukoliko pacijent ponovo uspostavi bliskost i povjerenje s ljudima koji su mu značajni u životu.
Ona je takozvanu pravu usamljenost razlikovala od samoće produktivnog umjetnika, prolazne izolovanosti, nezadovoljstva trenutnim društvom, žaljenja koje zdrav čovjek nakon nekog vremena prevaziđe ili depresije koja je češće posljedica usamljenosti nego uzrok.
Zato treba razlikovati samoću od usamljenosti jer se čovjek može osjećati usamljeno i u prostoriji prepunoj ljudi.
Ispitivanja psihobiologa u ovoj oblasti samo su dala potvrdu o permanentnoj usamljenosti koja može imati fatalne posljedice zbog hormonskih signala koje šalje i na taj način reorganizuje molekule gena koji su zaduženi za ponašanje, čime se remeti rad mnogih drugih sistema.
Otuda i ne čudi što je usamljenost ove vrste uzrok niza tjelesnih bolesti poput Alchajmerove bolesti, gojaznosti, dijabetesa, visokog krvnog pritiska, bolesti srca, neurodogenerativnih bolesti.
Poražavajući je podatak da usamljenost može uzrokovati i kancer jer tumori metastaziraju brže kod usamljenih ljudi.
Istraživanja su pokazala i to da su usamljenosti sklonije one osobe kojima je uskraćivana roditeljska ljubav u najranijem periodu života što se na kasniji život reflektuje u vidu otežanog uklapanja u zajednicu.
Ipak, da nije sve tako crno pokazuje i saznanje da se svi ovi simptomi mogu neutralizovati ukoliko se odbačeno dijete blagovremeno udomi u hraniteljsku porodicu ili ako već oformljen, zreo čovjek ponovo osjeti da pripada negdje. Vremenom će on naučiti da bez paranoje i straha reaguje na prisustvo drugih ljudi što će u narednom periodu dovesti do opadanja lučenja hormona stresa čime će se preduprediti obolijevanje od već spominjanih bolesti.
