Usamljenost je naš izbor, dok smo na samoću osuđeni. Ovi fenomeni ljudskog ponašanja su posljedica načina života savremene civilizacije. Uprkos prirodnoj potrebi čovjeka da kontaktira sa drugima, kod mnogih to izostaje, a tehnološke inovacije sve više anesteziraju želju za zbližavanjem, toliko da je to postala boljka modernog društva…
– Potreba za drugima govori o osjećanju pripadanja, zajedništva, dijeljenja, pomaganja, zajedničkog vremena i drugih relacija među ljudima, kao društvenim bićima. Kod usamljenika ovakve potrebe izostaju, jer očigledno, to ispoljavaju na drugačiji način. Ipak, oni nisu čudaci. Mnogi od njih imaju vrlo sadržajan i bogat unutrašnji život, znaju da osmisle vrijeme, oboje događaje emocijama, imaju razvijen kapacitet za „biti sam“ stanje. Usamljenici ne moraju da budu strani, daleki i zastrašujući, kako ih drugi ljudi doživljavaju, a još manje da imaju neki problem ili poremećaj – objašnjava psiholog, psihoanalitičar Vesna Brzev Ćurčić.
Da li je život usamljenih komplikovan?
– Mnogo je komplikovanije osobama koje ne mogu same i kojima je život potpuna katastrofa ukoliko nisu okruženi drugima, jer oni ne žele, ne mogu, niti smiju ikada da budu sami, čak ni za trenutak. Zanimljivo je da su ovakvi ljudi znatno manje upadljivi, jer su takvi vidovi ponašanja socijalno prihvaćeniji od usamljenosti. Usamljeni ljudi su više uočljivi, ne samo zbog toga što su usamljeni, već i zbog zagonetnosti koju ta činjenica nosi sa sobom. O čemu li misle, šta sanjaju, kome vjeruju, koga vole, čime se bave, da li čitaju, postoji li bar neko vrlo važan u njihovom životu, zašto su takvi… To su najčešća pitanja koja postavljaju ljudi dok ih posmatraju sa strane, a ne shvataju da usamljenost ne znači izolaciju, već upravo suprotno. Takva osoba je najčešće u svom svijetu po sopstvenom izboru. Na ovaj fenomen niko nije do kraja imun, što znači da može da se dogodi svakome u nekom periodu života.
