1. Kratka historija Znanje o medicini se raširilo islamskim halifatom izmedju pada Rimske imperije u 5-om vijeku i Europske renesanse u 15-om vijeku. Ipak, bujanje islamskih medicinskih institucija je pocelo za vrijeme 9-og vijeka i podudara se sa zlatnim dobom Abasidskog halifata na istoku (749-1258 g.). Ovo more znanja koje je teklo gotovo cetiri vijeka je kasnije zaustavljeno od strane Mongolske invazije na istocni halifat i propadanja zapadnog halifata u Španiji. Tradicionalna islamska medicina je visoko eklekticna, a izgradjena je na ranijem medicinskom znanju, ukljucujuci tu indijsko, perzijsko, rimsko, grcko i sirijsko znanje. Inicijalna faza razvoja islamske medicine koncentrisala se na prevodjenje grckih, perzijskih i nestorijanskih djela na arapski jezik. Ovaj period je poznat pod nazivom Medresetu-Šurrah al-Igrikijjin (Škola komentatora grckih djela) ciji ucenjaci su prevodili uglavnom sva grcka djela o medicini i nauci. Zapravo, muslimani su zaslužni za ocuvanje mnogih djela Galena i Hipokrata, izmedju ostalih, i Evropa se po prvi put upoznala sa grckom medicinom preko arapskih prevoda. Slijedeci fazu brzog stjecanja grckih i perzijskih nauka, nova generacija muslimanskim naucnika je izašla sa njihovim autenticnim (originalnim) konceptima i doprinosima medicini, i djela ovakvih skolasticara kao što su Ibn Sina (Avicena), al-Razi i ostali su dominirala europskim medicinskim školama nekoliko vijekova. Abasidski halifa Ma`mun je preduzeo gigantski korak u smjeru uspostavljanja odjeljaka za prevodjenje i medicinskih škola kada je on ustanovio Dar al-Hikma (Dom medicinskog lijecenja za stare i nemocne) u Bagdadu. Ova glavna institucija je sadržavala školu za prevodjenje koju je vodio lijecnik i filozof Hunejn Ibn Ishak al-`Ibadi (810-873 g.) koji je takodjer obavljao dužnost glavnog prevodioca u to vrijeme, a slucajno, an je bio sin farmaceuta iz grada Hire u Iraku. Ove medicinske škole su ustanovile bazu medicinske prakse u to doba i u mnogome su pridonijele inovacijama u medicinskim svrhama, ambulantnoj brizi za pacijentom i mobilnim klinikama. Medju ovim školama i bolnicama, najveca i najpoznatija je bila al-Nuri bolnica u Damasku (1160 g.) koja je ostala aktivna gotovo tri stotine godina i Mensuri bolnica u Kairu, Egipat (1276 g.). Jedno vrijeme, Bagdad je imao približno oko 600 bolnica, dok je Kordoba u Španiji imala više od 500. Najvece bolnice su imale biblioteke, vanambulantne klinike i medicinske škole. Ove bolnice su radile sa pomnim istraživanjem razdvajanja pacijenata sa vrucicama ili zaraznim bolestima podjednako kao i mentalno poremecenim. Medicinsko obrazovanje je nošeno upravo od strane ovih bolnica. Studenti su tamo tražili teoretsko i prakticno obrazovanje, a poznati lijecnici i hirurzi su birani da služe u ovim bolnicama. Mensuri bolnica je bila prva bolnica koja je njegovala nauku, ucenje i socijalnu skrb. Ona je razdvojila šticenike na žene, djecu i one koji se oporavljaju, šticenike oboljele od specificnih bolesti, produženu historiju bolesti i vanambulantne klinike. Kao dodatak tome, postojale su manje biblioteke i privatne zbirke od kojih su sve sadržavale ne manje od po 100000 knjiga. Ove biblioteke su sadržavale medicinska djela, pored ostalih naucnih djela kao što su ona iz astronomije, hemije, geometrije, filozofije i drugih grana. U to doba, istocni i zapadni glavni grad halifata su postali centri civilizacije, a medicinske institucije i naucno-istraživacki rad su bili finansirani od strane države. Islamski lijecnici su isticali u svojim predavanjima kako klinicku tako i bazicnu medicinu. Od studenata medicine se zahtijevalo da budu obrazovani u pogledu temeljnih nauka i da imaju odgovarajuce znanje iz djela autoriteta medicine kao što su to Galen, Hipokrat i al-Zahravi, izmedju ostalih. Medicinsko znanje je bilo sastavljeno u zbirku napismeno tako da su klinicki testovi mogli biti obrazlagani do odredjene granice, a studenti su ispitivani u temeljnim naukama. Samo onima koji bi prošli dalje je bilo dopušteno da polažu klinicke testove, a potvrda u medicini je zahtijevala odgovarajuce znanje iz oba podrucja. Abasidski halifa al-Muktadir (umro 908 g.) je zahtijevao od poznatog lijecnika Sunnena Ibn Sabita (umro 976 g.) da ispita sve lijecnike i potvrde onih koji se su tek kvalificirali za medicinsku praksu. Ipak, vijece lijecnika i poznati lijecnici su bili izuzeti. Islamski naucnici su takodjer poboljšali i usavršili farmakologiju i hemiju. Oni su opisali mnoge nove lijekove kao što su sena, kamfor, muškatov orah, klincici, itd. a koristili su nova otapala za lijekove kao što su ružina voda i voda narandze. Takodjer su koristili aldehide, alkohol i ostala otapala podjednako kao što su usavršili metode testiranja cistoce metala i hemikalija. Njihovo istrajavanje u traženju metoda pretvaranja metala u zlato je rezultiralo otkricem nekoliko hemikalija kao što su kiseli metali, antimon, bizmut, amonijak i jedinjenja merkurija. Arapske rijeci kao alkohol (Arb. Kuhul), sirup (Arb. Šurub) i ostali su naširoko korišteni. Temeljni hemijski procesi ukljucujuci destilaciju, kristalizaciju i sublimaciju su takodjer otkriveni. Takodjer je poznato da su islamski lijecnici koristili cannabis sativa indica-u (Arb. Kunnab Hindi; Hašišat-ul Kaif) kao anestetik, a postoje naznake da su bili upoznati sa inhalacijom anestezije. Djelo al-Kindija o metodu propisivanja i tacno odredjene doziranosti lijekova je dobro poznato. On je primjenio zakon geometrijske progresije u propisivanju lijekova. I konacno, glas o Muhammedu Ibn Abdullah al-Aš`atu iz Mosula u Iraku o medicini i farmakologiji je doveo studente iz daleka i bližih gradova da cuju njegova predavanja.
2. Muslimanski doprinos medicini Medju poznatim lijecnicima istocnog halifata pod Abasidskom upravom, živio je i al-Razi koji je razlikovao velike boginje od ospica, i Ibn Sina (L. Avicena), “Princ lijecnika”, koji je pokušao nemoguce kada je pokušao da kodificira medicinu dok je sredjivao njene cinjenice sa sistemima Galena i Aristotela. Ipak, njegova djela su uticala na Europu vijekovima. U zapadnom halifatu, a pod Umajadskom vladavinom, živio je najveci kllinicar Abd al-Melik Ibn Zuhr (L. Avenzoar) iz Kordobe (umro 1162 g.). On je bio jedan od nekoliko lijecnika koji su vijekovima prije prednjacili ispred europske reneanse kada su se sa hrabrošcu suprotstavili pisanjima i stavovima Galena. Nekoliko muslimanskih skolasticara su izvadili iz korica svoja pera da bi uputili na vodjstvo Allahovog poslanika s.a.v.s. u medicini. Medju njima, ovdje je važno spomenuti Hunejn Ibn Ishaka (L. Joannitus; 809-873 g.), koji je napisao nekoliko rasprava tumaceci poslanikovu uputu, a on je posebno bio poznat po svojoj knjizi iz oftalmologije pod nazivom Al-`Ašr makalat fi al-`Ajn (Deset rasprava o oku). Ovdje je takodjer važno spomenuti Muhammed Ibn Zekerijja al-Razija (L. Rhazes; 865-925 g.), cije glavno djelo al-Džudari vel Hasba (Velike boginje i ospice) se smatra najranijim djelom te vrste. U njemu, on opisuje temelj za razlicite dijagnoze izmedju ove dvije bolesti. Al-Razi je takodjer napisao knjigu o djecjim bolestima, i od strane mnogih se smatra ocem pedijatrije. Historija je takodjer zabilježila djelo Ebu al-Hasan al-Muhtar Ibn Butlana (L. Elluchasen Elimithar; umro 1065 g.) pod nazivom Tezkir al-Kahhalin (Zabilješke za oftalmologe), a koje je najstariji arapski zapis o oftalmologiji. Potom dolazi Abd al-Melik Ibn Zuhr (L. Avenzoar; 1091-1162 g.), koji je bio prvi koji je raspravio o osjecaju u kostima i crvima svraba (Arb. Su`ubat al-Džereb, L. Acarus scabici), a koji je takodjer bio poznat po svom djelu Al-Tejsir fi al-Mudavah vel Tadbir (Pojednostavljivanje terapeutika i dijete). Ali Ibn al-Abbas (L. Haly Abbas; umro 994 g.) je bio produktivan pisac a koji je bio poznat po svojoj knjizi Al-Kitab al-Meleki, takodjer znanoj kao Kamil al-San`a al-Tibbijjah (Kraljevska knjiga; L. Liber regius), opsižnom tretmanu nauke i prakse u medicini u kom je on uporedio dijetetike i materiu medicu, a gdje je dao svoj doprinos rudimentarnom konceptu kapilarne cirkulacije. Ovdje se takodjer mora spomenuti islamski filozof i komentator Ibn Rušd (L. Averoes; 1126-1198 g.) u cijem glavnom enciklopedijsko-medicinskom djelu Al-Kullijat fi al-Tibb (Opcenitosti u medicini) je raspoznao funkciju retine i cinjenicu imuniteta u slucajevima velikih boginja. U trinaestom vijeku je živio Ali Ibn al-Nafis (1210-1288 g.) koji je napisao Šarh Tašrih al-Kanun (Komentar na analizu Ibn Sininog kanuna), a koji je postao zabilježen po unaprjedjenju opisa pulmonalne cirkulacije krvi tri vijeka prije nego što ju je opisao portugalac Servetus kome je ovo otkrice pripisano. Trinaesti vijek takodjer bilježi i najistaknutijeg historicara medicine, M. Ibn Ebi Usajbi`a (1203-1270 g.) po njegovom kapitalnom djelu «Ujun al-Enba` fi Tabakat al-Atibba`» (Izvori podataka o vrstama lijecnika), koje je rana zbirka 400 biografija arapskih i grckih lijecnika. Konacno, ovaj djelimicni spisak poznatih islamskih lijecnika i njihovog doprinosa lijecnickim vještinama na može biti završen bez navodjenja nekih od ranijih djela princa lijecnika Ebu Ali al-Husejn Ibn Sina (L. Avicena; 980-1037 g.) koji je bio citiran od vecine ranije navedenih skolasticara. Ibn Sina je sabrao medicinsku nauku svog doba u jedno enciklopedijsko djelo koje je nazvao Kanun fi al-Tibb (Kanon medicine). Ova knjiga je prevedena na latinski nekoliko puta, a uticala je na nekoliko generacija studenata medicine u Evropi. Ibn Sina je takodjer napisao Kitab al-Šifa (Knjiga lijecenja), Al-Advija al-Kalbijja (Lijekovi srca) i Kitab al-Kulandž (Knjiga bola u crijevima), izmedju ostalih. Ibn Sina je takodjer dva puta bio vezir Hamadana, a cetiri mjeseca je bio pritvoren zbog svojih politickih opredjeljenja u to vrijeme. Doktor Kruger, M.D. je napisao o Ibn Sini sljedece:»Njegovo medicinsko iskustvo je transcedentalno vece od onog Galenovog … (on) demonstrira um poput onog Geteovog, i posjedovao je genij poput onog kod Leonarda de Vincija.» (C. Kruegeer, M.D. Springfield, III. Charles C. Thomas, 1963)
3. Tradicionalna medicina Tradicionalna islamska medicina egzistira u razlicitim nivoima sofisticiranosti. Islamski skolasticari su definirali medicinu (Arb. Tibb) kao «umjetnost koja se bavi zaštitom dobrog zdravlja, suprotstavljanjem bolesti i povracanjem zdravlja bolesnoj osobi.» Originalni oblici tradicionalne medicine su ustanovljeni na temelju zbirke tekstova, obicaja, nacina i istraživanja. Tradicionalna medicina se koristila teorijom od cetiri tjelesne izlucevine, tj. Crnom žuci, krvlju, sluzi i žutom žuci. Ove tjelesne izlucevine ili krvna fluida odgovaraju odgovarajuce prema cetiri temeljna elementa-zemlji, vatri, vodi i zraku. Emocija i temperament su bili odredjeni ravnotežom tjelesnih izlucevina, rezultujuci tako usljed njihovog odnosa u osobinama kao što su melanholija, živahnost, ravnodušnost i razdražljivost ili naprasitost. U fiziološkoj teoriji tjelesnih izlucevina melanholija, ne primjer, je posljedica pretjeranosti crne žuci. Ove cetiri tjelesne izlucevine su takodjer pomiješane sa primarnim atributima suhoce, vrucine, hladnoce i vlažnosti. Ravnoteža i omjer ovih tjelesnih izlucevina odredjuje opseg zdravlja i bolesti. U Unani medicini, grani tradicionalne islamske medicine, terapija, na primjer, koristi suprotan medikament, «vruca» bolest je lijecena «suhim» lijekovima, itd. U ovoj školi medicine, djela Galena i Ibn Sine su spremno prihvacena do u detalje, medjutim prakticari (Arb. Hakim) su modificirali neka od njih, dok se inovacije nastavljaju praviti u polju farmakologije. U Indiji, Unani prakticari su takodjer dodali homeopatiju svojim terapeutskim ponudama zbog toga što ona posebno istice uvarke biljki. Medjutim moderna medicina predpostavlja da lijek ima iste posljedice na ljudsko tijelo, ili približno iste, dok tradicionalna islamska medicina lijeci svakog pacijenta u skladu sa njegovom ili njenom autenticnom mješavinom tjelesnih izlucevina, a koja ne može biti nadjena u potpuno istom omjeru kod dvije osobe. Konacno, tradicionalna islamska medicina se takodjer koncentrisala na anatomiji i psihologiji. Medju spisima koji datiraju još do u 9-ti vijek, nalazimo djelo Al-Muhtesar fi `Ilm-i Tašrih (Kratki prirucnik anatomije) koje je napisao Abdul Medžid al-Bejdavi i poznati 15-o vijekovni tekst Tašrih al-Mensuri (Mensurova anatomija) ciji autor je Mensur Muhammed Ibn Fakih Iljas. Glavni dio Galenove anatomije je došao sa djelom Ibn al-Nafisa i njegovim otkricem malog krvotoka (malog optoka krvi).
4. Poslanikova medicina Poslanikova medicina, takodjer znana kao Tibbu nebevi je utemeljena na osnovu Kur`anske objave i upute Allahovog poslanika s.a.v.s. Tumacenje hadisa od strane kanonickih skolasticara, kao što se nalazi i u ovoj knjizi, je prisvojilo uspješan i istancan stil. Zapravo, nekoliko islamskih kanonicara, filozofa, pravnika, teologa i historicara, izmedju ostalih, su izvadili iz korica svoja pera i na široko pojasnili poslanikovu s.a.v.s. uputu, a prilicno su bili uspješni u integriranju islamske medicine sa materiom medicom koju su našli u ranijim medicinskim sistemima. Poznati leksikon Otomanskog bibliograficara Hadždži Halife pod nazivom Kašf al-Zunnun (Otklanjanje sumnji), a kog je on sastavio 1658 g., je dobar primjer ovakve vrste. Medju poznatim skolasticarima navedenim u njegovom leksikonu, važno je ovdje spomenuti još i bibliograficara ranog sufizma Ebu Na`im al-Asfahanija, Ebu Abdullah al-Zehebija, enciklopedistu Dželal al-Din al-Sujutija, i mnoge druge, od kojih su svi napisali djela o poslanikovoj medicini pod nazivom Tibbu nebevi, ili su barem utkali ovakve studije u svoja djela.
5. Zakljucak Konacno, kao što je citalac pozvan da zaplovi ovim morem znanja, da bi otkrio dobro, analiticku mudrost i jezgrovito tumacenje hadisa na isti nacin kao i imam Ibn Kajjim r.a. u 14-om vijeku, tako i ja koristim ovu priliku da se zahvalim Svemogucem Allahu, Koji je dopustio ovom robu da raspozna blijesak Njegovih velicanstvenih znakova (Arb. Ajet) i da za trenutak promislim nad ljepotom Njegovog velicanstvenog djela. Slavljen neka je Allah, Koji neka prospe Njegove neogranicene blagoslove na najbolje i najsavršenije od svih Njegovih stvorenja, Muhammeda s.a.v.s., koji je posjedovao najuravnoteženije fizicke i psihološke temperamente. Neka njegova porodica, ashabi, djeca i sljedbenici budi blagoslovljeni zauvijek. AMIN
