Astrofizičarka turskog porijekla, Burçin Mutlu-Pakdil, dijeli svoje ime sa rijetkim dvostrukim prstenom zvijezda udaljenim više od 350 miliona svjetlosnih godina od Zemlje. Dok je kao dijete uživala da posmatra zvijezde na noćnom nebu nije ni slutila da se na udaljenosti 359 miliona od Zemlje nalazi glaksija koja će jednog dana, zahvaljujući njenim naučnim vještinama, nositi njezino ime.
Njeno zanimanje za astrofiziku pojavilo se u srednjoj školi kada je morala pripremiti rad o nekoj zanimljivoj osobi i sestra joj je predložila da piše o Einsteinu.
No kad je odlučila da upiše studij fizike naišla je na prve prepreke. Za početak, morala se preseliti iz rodnog Istanbula u Ankaru.
„Iako je moja porodica podržala moju odluku i ohrabrila me, prijatelji i rodbina su govorili da djevojke ne bi trebale napuštati kuću radi studija”, kaže Mutlu-Pakdil. Profesor u srednjoj školi, također, je savjetovao da preispita svoju odluku da se preseli u drugi grad na studij nauke. Bila je jedna od rijetkih ženskih studenata u svojoj klasi. „Kao žena koja studira fiziku, osjećala sam se kao autsajder i morala sam naučiti da ne brinem o komentarima i samo se usredotočim na učenje.” Također, iako to danas više nije slučaj, u vrijeme dok je ona studirala, ženama u Turskoj nije bilo dozvoljeno da nose hidžab na fakultetima i u školama.
„Nosila sam kape i tražili načine da pokrijem glavu, ali to je bilo uznemirujuće. Već sam se borila protiv predrasude kao žena koja studira znanost, a nisam smjela nositi odjeću koju želim. To je kao da vas tjeraju da budete neko ko niste.”
U Sjedinjenim Državama je magistrirala i doktorirala. U SAD-u se morala nositi sa novim skupom kulturnih razlika.
„Bila sam u novoj zemlji i mnoge stvari su bile drugačije. No, budući da sam mogla biti ono što jesam i oblačiti se po svom izboru osjećala sam se sretnije, iako ima i drugih pitanja koja se trebaju riješiti.”
Zvuci uspjeha
Sada kao postdoktorski naučni saradnik na Steward opservatoriji Univerziteta u Arizoni, Mutlu-Pakdil analizira podatke prikupljene pomoću teleskopa kako bi se mogle rasplesti misterije svemira, posebno kako se galaksije formiraju i mijenjaju tokom vremena. Postoji oko trilion poznatih galaksija u svemiru, od kojih su većina spirale poput naše galaksije Mliječnog puta. „Iako postoje čvrste teorije o evoluciji najčešćih tipova galaksija, rijetke galaksije su od posebnog interesa za astronome koji žele shvatiti kosmičku evoluciju“, kaže Mutlu-Pakdil.
Jedna od takvih rijetkih galaksija je Hoagov objekat, nazvan po Arthuru Allenu Hoagu, koji ga je otkrio 1950. Hoagov objekat je bio prvi poznati primjer tipa prstenaste galaksije sa svijetlim prstenom mladih plavih zvijezda koje okružuju simetrično centralno tijelo sastavljeno od starijih zvijezda, bez vidljivih veze između njih. Ove vrste galaksija su vrlo rijetke, manje od 0,1 posto svih promatranih galaksija.
Kada su Mutlu-Pakdil i njen tim prvi put primijetili malu galaksiju po imenu PGC 1000714, mislili su da je to Hoagov tip galaksije, i bili su prilično uzbuđeni svojim otkrićem. Mutlu-Pakdil je daljnjim proučavanjem shvatila da neobična galaksija ima više misterija za otkriti. „Između plavog vanjskog prstena i crvene centralne jezgre, pronašli smo difuzno-crvene boje unutrašnjeg prstena koji okružuje centralno tijelo”, kaže ona: „Gledali smo u galaksiju koju nikad niko prije nije vidio.”
Ovo fascinantno nebesko tijelo postalo je poznato kao Burçina galaksija. Ovo otkriće je pred astronome postavilo još jednu misteriju: Kako se takav neobičan objekat mogao formirati?
Kao i kod Hoagovog tipa galaksija, crvena centralna jezgra je starija od plavog vanjskog prstena. No, u Burçinoj galaksiji nalazi se dodatni unutrašnji prsten koji je najstariji, što znači da je on prvi formiran.
I dok Mutlu-Pakdil i njezin tim nastavljaju proučavati intrigantni objekat, ona se nada da će njezin rad i njezina priča inspirirati druge imigrante i studente, a posebno one iz slabije zastupljenih zajednica.
