U srži ljudske prirode je da teži povezivanju sa drugim ljudima. Kao ljudska bića, mi imamo psihički i fizički potencijal da ulažemo sebe i povezujemo se sa osobama i stvarima oko nas.
Ovo povezivanje nije nužno loše niti negativno određeno u svojoj osnovi. Kao i sa većinom drugih stvari, pretjerivanje može biti kobno. Usljed negativnog odnosa prema stvarima i osobama, nalazimo ljude koji su opsjednuti svojim poslom, novim telefonom, odjećom i taj zanos traje toliko dugo dok se željena stvar ne dobije, da bi poslije toga interes splahnuo i potpuno nestao.
Pitanje je kako se možemo zaštiti od sličnog stanja, zapadanja u destruktivnu duhovnu poziciju, circulus vitiosus? U islamu nalazimo učenje da iako je Uzvišeni Allah dao čovjeku na uživanje najveći dio zemlje i njenih stvorenja, ipak je odredio određene granice poslije kojih insan treba dušu svoju da kori i prispituje kako bi se vratio u duhovnu ravnotežu potrebnu za njegovo ispravno funkcionisanje. Ovi akti svekolike pobožnosti i promišljanja, ako se pažljivo osmotre, sprječavaju nas da robujemo bilo čemu sem Allahu, Jednome i Jedinome.
Pet dnevnih namaza je terapija kojom se liječimo od pretjeranog inhaliranja dunjaluka i dunjalučkih gasova. Pet namaza sa svojim specifičnim i tačno određenim vremenima nas uči da je Allah veći od svega i da ništa ne može biti bitnije od Njega u trenutku nastupanja namaza. Sabah namaz nas uči da nama najdraže stvari kao što su san i komfor, ne smiju da nas kontroliraju i sljedstveno ustajemo u hladna jutra perući udove i odajući priznanje veličine Gospoadara svega stvorenoga. Podne namaz i ikindija nas uče da ma koliko bili zauzeti dnevnim obavezama ili ma koliko pauza za ručak bila kratka, moramo zastati, odvojiti vremena i praktično posvjedočiti da je Gospodar veći od naših obaveza i bitniji od ručka. Petkom, u vrijeme džuma namaza, ovo svjedočanstvo je još i veće i vidljivije. U akšamsko i jacijsko vrijeme, kada se vraćamo svojim domovima i kada treba da objedujemo i provodimo vrijeme sa svojom porodicom, kada smo umorni nakon dugog dana na poslu i željni sna, mi odvajamo svoje vrijeme kako bismo iznova potvrdili da je zadovoljstvo Uzvišenog Gospodara naš prioritet i osnova u djelovanju. Sve ovo nas podsječa da iako volimo život na ovom svijetu, moramo imati svijest o većem cilju kome svi težimo. S druge strane, ukoliko je naš dan pun loših dešavanja, ovi duhovni checkpointi nas čuvaju od fatalizma i podsječaju da uvijek postoji nešto više i da naši problemi nisu vječni i suštinski.
Tokom namaza mi učimo Kur’an i ukoliko razumijemo to što učimo pozitivni efekti na našu dušu su neminovni. Imam Šatibi, u svojoj poznatoj kasidi o učenju Kur’ana govori o duhovnom stanju onoga koji uči i kaže da takve osobe, povezane sa Kur’anom i iskrene u svome učenju, su doista duhovno slobodne i nesputane. Zaokupljenost sa Kur’anom, njegovim učenjem i pamćenjem, razmišljanjem o njegovim porukama čuva čovjeka od prisnog vezivanja za dunjaluk i uvodi ga u mirnu luku Božije milosti.
I ostali islamski šarti nas podučavaju sličnim lekcijama. Post nas uči da sustežući se od hrane i pića smanjimo svoju želju za ovim svijetom i da se fokusiramo na duhovnu samoizgradnju. U toku posta osjeti se poseban osjećaj slobode i unutarnje snage koji izvire iz stanja nezavisnoti od materijalnih dobara kojima konstantno nastojimo zadovoljiti vlastito tijelo. Post je ibadet koji nas najbliže dovodi do statusa meleka koji niti jednu niti piju.
Zekat nas uči da se ne vežemo previše za imovinu. Dajući mali procenat imovine dobijamo veliki podsjetnik da to što posjedujemo u osnovi nije naše. Ovo je jedna nova perspektiva na koju se moramo navići i Uzvišeni Allaha kada god traži od nas da udijelimo govori “Udijeli od onoga čime smo te obdarili”, podsječajući nas da smo mi samo upravnici bogatstva koje nam je dato a da je stvarni vlasnik Uzvišeni Allah koji svime upravlja. Također, bogatstvo nam ulijeva lažni osjećaj sigurnosti; Gospodar nas uči da je sigurnost i spas kod Njega a ne u bogastvu i imovini. Ovo je naglašeno i u hadisu Poslanika s.a.v.s., koji kaže: “Milostinja ne umanjuje imovinu.” Posmatrajući u trenutku davanja, mi doista dajemo dio imovine koji više nije u našem posjedu ali dugoročno posmatrajući mi dobijamo puno više nego što smo dali. Hadž je kruna svih ibadeta i objedinjujući faktor koji uključuje fizička, duhovna i materijalna ulaganja kako bi se obavio.
Ponekad, usljed konstantnog obavljanja ovih ibadeta, pristupamo im neozbiljno čime reduciramo duhovne blagodati koje možemo crpti iz njih, zanemarimo duhovnu pozadinu svakog ibadeta a kao posljednicu ne vidimo nikakav napredak u ličnom i društvenom životu. Ako zastanemo na trenutak i osmotrimo, vidjet ćemo da u svakom ibadetu imamo mnogostruku duhovnu korist. Upravo zbog ovoga moramo zastati i razmisliti o značaju i mjestu ibadeta u našem životu. Ibadet treba da nas osvježava i daje duhovnu snagu da istrajemo i Gospodaru dođemo čisti i puni ljubavi prema Njemu.
