Sevdalinka je bosanska narodna pjesma iz gradske sredine, a predstavlja jedinstven muzički izraz u Bosni i Hercegovini sa dugom i bogatom tradicijom. Sama riječ sevdalinka je nastala od arapske riječi “sawda” što znači crna žuč. U turskom jeziku se ovaj pojam veže za melanholiju, dok u bosanskom jeziku pojam sevdah označava čežnju, ljubavni žar i ljubavni jad.
“Sevdalinka je gradska ljubavna pjesma što zbori o univerzalnim osjećanjima ljudskog bića, koje će, dok je na ovom svijetu, voljeti, željeti, tugovati i patiti. Svi se međusobno možemo, ako hoćemo, razumjeti na ovom univerzalnom nivou, a sevdalinka je vrsta melopoetskog jezika koji nam to razumijevanje može olakšati. Zato je ova pjesma bitna, ne samo za Bosnu u Hercegovinu, u kojoj svi, bez obzira na religijsku pripadnost, poznaju i baštine sevdalinku, već i za neki drugi ljudski svijet, jer sevdalinka u razgovoru sa svakim čovjekom govori o svakom čovjeku”, pojašnjava za Klix.ba muzikologinja Amra Toska.
Ona smatra kako će sevdalinka uvijek i samo predstavljati samu sebe, jer je dio blaga sveukupnog ljudskog naslijeđa. Ipak, njen autentični izvor je u Bosni i Hercegovini i iz tog je razloga veoma važno, smatra Toska, njegovati ovako vrijednu tradicijsku formu, te joj omogućiti da nastavi svoj život i kroz izvjesne transformacije koje nastaju kao rezultat individualnog promišljanja i osjećanja jednog tradicijskog izraza.
Doajeni i baštinici sevdalinke
Svi koji cijene sevdalinku, ovisno o senzibilitetu, poznaju doajene sevdalinke – Eminu Zečaj, Zehru Deović, Ljubicu Berak ili Bebu Selimović, Himzu Polovinu, Zaima Imamovića ili Safeta Isovića.
Međutim, naša sagovornica smatra kako su pomena vrijedni i neki, kako navodi, samozatajni i gotovo anonimni izvođači u komercijalnom svijetu, koji se zaista mogu nazvati i baštinicima, odnosno u ovom slučaju baštinicama sevdalinke.
“Iako ih komercijalni diskografski kružok ne poznaje, one su itekako vrijedne spomena. Svjedoci smo toga da danas glasovitost kroz reklamu ne znači uistinu i kvalitet. Nerijetko su najglasovitiji oni koji su naprosto samo najglasniji, pa nesretno otpremaju u zaborav i onu staru poslovicu da se samo dobar glas daleko čuje. Nažalost, to trenutno nije tako, jer da jeste, mnogi bi čuli za neponovljive Mensuru Bajraktarević ili Samru Đonko, mlade interpretatorice koje uistinu sevdalinku žive, tako čineći da i sama sevdalinka živi”, smatra Amra Toska, te dodaje kako ove dvije izvođačice svakako nisu jedine u nepravedno zanemarenom svijetu.
Sevdalinka, lirski monolog pojedinca
Kad je riječ o modernoj interpretaciji sevdalinke i nastojanju da se očuva njena autentičnost, Toska smatra kako je, unatoč individualnom pristupu u doživljaju i interpretaciji, ključno očuvati njenu bit.
“Priručnik za takvo nešto ne postoji, i bilo bi neskromno uopće o tome govoriti. Ipak, subjektivno i skromno smatram da izvođač treba željeti i biti u stanju spoznati i prenijeti ono što je duh sevdalinke, a za sve ostalo, među tome i očuvanje vlastite individualnosti u interpretaciji, vjerujem da je jednostavno važna iskrenost, prema sebi i drugima”, navodi Toska.
Amira Medunjanin, Damir Imamović, Divanhana, Božo Vrećo i ostali predstavnici “novog vala sevdaha”, smatra naša sagovornica, različito i sebi svojstveno donose ovu pjesmu, a posvećen/a slušatelj/ica može prvenstveno na nivou jednostavne percepcije osjećanjem prepoznati pravi naum iza izvedbe, iskrenost i odanost u njoj.
“Jer nešto što komunicira emocijom, osim osobene vještine nesumnjivo zahtijeva i emociju, da bi moglo čime komunicirati”, pojašnjava Toska.
Sevdalinka je, opisuje naša sagovornica, lirski monolog pojedinca, pa je i njen kontekst intimnije naravi, a unutrašnja poruka sevdalinke iskrenim i istinskim doživljajem baštinika/ice i interpretatora/ice može prenijeti i jednom izvanjezičkom komunikacijom do drugoga pojedinca.
“To je melopoetski izraz koji progovara, odnosno razgovara svojim podtekstom, ili nadtekstom generiranim iz univerzalnih emocija kao naslijeđa čitavog ljudskog roda. Zato je od esencijalne važnosti da interpretor/ica uistinu osjeti i spozna svijet iza lirskog sadržaja pjesme, odnosno njene priče, da bi je kroz adekvatnu izvedbu mogao ili mogla prenijeti do drugog pojedinca. Sve dok je izvođač/ica vjeran/na priči i duhu sevdalinke, unatoč transformacijama koje nastaju kroz individuaciju, sevdalinka uistinu ostaje živa”, navodi Toska.
Sevdalinka nekad i sad
Amra Toska smatra kako se sevdalinka od svog postanka nije promijenila, budući da se njena suština ne može promijeniti, ali se mijenjao i mijenja odnos prema njoj, kako pojedinačni, tako i odnos zajednice.
Pojašnjava kako je u zlatno doba sevdalinke, u vrijeme velikih doajena i diskografskih izdanja na kojima su zabilježene neke od najljepših izvedbi sevdalinke, postojala golema i funkcionalna infrastruktura koja je skrbila za izvođače/ice, nudeći i zahtijevajući predan rad uz akademski obrazovane muzičare, korepetitore i vokalne majstore. Postojala je institucionalna podrška za izvođačku i diskografsku djelatnost onih koji su se dokazali kao osobeni potencijali i profesionalci u interpretaciji sevdalinke.
“Ništa nije bilo prepušteno slučaju, već organizirano i usmjereno, kao sto je uostalom bio i društveno-politički sistem onomad. Sevdalinka je promovirana kao dio identiteta jedne zemlje, njeno dragocjeno kulturno naslijeđe kojem je data i komercijalna vrijednost”, pojašnjava Toska.
Poslijeratno vrijeme je, navodi Toska, sevdalinku kao društvenu kategoriju vratilo pojedincu, no u tom smislu da je nestalo one institucionalne i infrastrukturne potpore kakvu je sevdalinka uživala ranije. Njegovanje ove pjesme su u javnom prostoru preuzeli određeni pojedinci koji su potpuno samostalno pristupili i interpretaciji sevdalinke, oslonjeni na vlastitu percepciju i doživljaj pjesme, u ambijentu u kojem se prepliću i sudaraju razni muzički izričaji.
“I sevdalinka je postala dio ove avanture, koja ponekad završi manje ili više sretno. Trenutno sve ovisi o onome pojedincu, interpretatoru ili interpretatorici i njegovom ili njenom naumu kada se prihvati sevdalinke. Na koncu, u svakome od svjetova koje je (pre)živjela ova pjesma jedino je važno očuvati njenu suštinu, a to je težak i odgovoran zadatak”, zaključuje u razgovoru za Klix.ba Amra Toska.
