U petak, poslije džuma namaza, u selu Glumina kod Zvornika, klanjana je dženaza sedamdesetsedmogodišnjem mještaninu Ahmetu Isiću, čovjek čija je fotografija početkom agresije 1992. godine objavljena na naslovnicama najpoznatijih svjetskih medija.
kako je nastala čuvena fotografija iz Zvornika
Osmi je april 1992. godine. U ranim jutarnjim satima arkanovci, pripadnici JNA, lokalna policija i dobrovoljci iz Srbije, uspostavljaju kontrolu nad Zvornikom, gradićem na Drini. Počinjeni su prvi zločini, počelo je etničko čišćenje.
U Zvorniku je tada živjelo blizu 60 posto Bošnjaka i 38 posto Srba. Istovremeno, u drugom dijelu opštine, na lokalitetu Perunika, nekoliko kilometara od Crnog vrha, nalazilo se stotine bošnjačkih civila iz mnogih zvorničkih naselja. Neki procjenjuju da se tada u šumama i na livadama nalazilo i više od dvije hiljade civila.
Među njima tada su se nalazili i Mensudin Karić, Ahmet Isić, Beriz Isić i Avdo Pandur, svi iz zvorničkog naselja Glumina, koje se nalazi nedaleko od Perunike. Svi su tada čekali vijesti iz Zvornika, ali i ubrzano u strahu tražili način da pobjegnu prema Tuzli, da spase svoje živote.
U narednim sedmicama, u noćnim satima, svjedoče nam, grupe Bošnjaka su napuštale Peruniku. U kolonama su prelazili magistralnu cestu, pješačili šumama u reonu Crnog vrha i Križevačkih njiva. Konačno odredište je bilo naselje Nezuk (danas općina Sapna), koje će tri godine kasnije biti mjesto spasa za hiljade Srebreničana.
Sredinom juna, na lokalitetu Perunika se nalazilo desetak zvorničkih Bošnjaka. Njihov uobičajeni junski dan, u kojem su tražili hranu da prežive i način da pobjegnu na slobodnu teritoriju, pretvara se u noćnu moru.
Čuli su se rafali. Mensudin, Ahmet, Beriz i Avdo ubrzo su bili zarobljeni i svezani. Nedugo nakon zarobljavanja, četvorica muškaraca su pretučeni. Zločinci, njih osmorica, tukli su ih i na kamionu, kojim su ih 15-ak minuta vozili do mjesta Karakaj. No, u Karakaju tek počinje njihov pakao. Tada i nastaje čuvena fotografija, koja je 1992. godine obišla svijet.
Naime, četvorica muškaraca su tada istjerana na barikadi u Karakaju i tada ih počinju maltretirati i tući pripadnici jedinice “Žute ose”. Na fotografiji, koju je tada napravio američki fotoreporter, vide se krvavi i pretučeni Mensudin (lijevo), Ahmet (u sredini) i Beriz (desno), dok se zločinac Dušan Vučković Repić, pripadnik jedinice Žute ose, nalazi okrenut leđima. Avdo Pandur se također nalazio na ovom mjestu, odmah do Beriza, ali nije fotografisan.
“Tu nas je bilo preko 2.000 muškaraca, žena, djece i staraca. Krili smo se, očekujući da bismo svaki dan mogli naći put do Tuzle i da će neko doći po nas i spasiti nas. Glavnim putem se nije moglo. U tom iščekivanju, noću smo se vraćali u svoja sela u potrazi za hranom i stokom. Jedan dan, dok sam brao gljive, zarobljen sam zajedno sa Ahmetom i Berizom Isićem, te Mensudinom Karićem. Vezali su me nekom tankom žicom, koja mi se urezala u ruke i tukli su nas, a u tim je radnjama prednjačio Dušan Vučković, kojeg su zvali Repić. Prvo su nas odvezli u motel Vidikovac u naselju Divič, gdje su nas mučili u jednoj maloj sobi”, priča Mahmut Pandur, zvani Avdo, iz sela Glumina.
Nakon dva dana mučenja, njih su četvorica odvezena do barikade u Karakaju, na ulazu u Zvornik, gdje su u Tehničkom školskom centru vršena masovna strijeljanja.
“Na barikadi su nas šutali kao fudbalsku loptu. Obarali su nas, pa su nas tjerali da ustajemo. Od dva udarca vojničkom cipelom, desna strana lica mi je otekla. I zube su mi izbili”, prisjeća se Pandur, dodajući da su njihove živote poštedjeli jer su “im trebali za razmjenu”.
Ahmet Isić, poput većine preživjelih Zvorničana iz straha nije želio razgovarati o zarobljavanju i mučenjima. Odbijao je javno ispričati šta je doživljavao u maju i junu 1992. godine. Samo je potvrdio da je on osoba oblivena krvlju koja se vidi na čuvenoj fotografiji koja obišla svijet.
Zvornički Bošnjaci su potom odvezeni nekoliko kilometara dalje, u mjesto Divič. U zapuštenoj i neuslovnoj sobici hotela Vidikovac proveli su nekoliko dana. Potom su prebačeni u Ugljevik, a nakon toga i u zloglasni logor Batković kod Bijeljine, gdje su proveli nekoliko mjeseci. Svi su preživjeli torture u logoru i nakon razmjena su se našli na slobodnim teritorijama. Beriz je preminuo nakon rata.
Dušan Vučković Repić je umro u ćeliji beogradskog Centralnog zatvora 2005. godine, osam dana prije početka suđenja. Bio je optužen za ratne zločine u Zvorniku.
