Od nje je u Lukomiru stariji Ibro Čomor koji je zakoračio u desetu deceniju života.
Nura je bila “zaštitni znak” Lukomira, posljednja stanovnica koja je planinare, turiste i znatiželjnike koji su dolazili da vide jedino autentično bosansko selo u kojem kao da je vrijeme stalo u kamenim kućama pokrivenim šindrom, dočekivala u tradicionalnoj nošnji s dukatom koji je ukrašavao njeno dobrano izborano čelo.
Ne samo godine, već i težak život ostavili su traga na nani Nuri, kako su je oslovljavali svi koji su dolazili u Lukomir. Živjela sama, u kući koja je stara više od stotinu godina, kako je svojevremeno kazivala. Imala je sedmero djece, a sva su, kako je znala reći “mrela kratko po rođenju”. Jedna ćerka je umrla u djevojačkom uzrastu. Muž Nurin umro je prije desetak godina.
Živjela je sama, plela je čarape i sijala baštu. Tokom zime boravila je u Sarajevu, kod brata.
Posljednje dane života provela je u bolnici u Konjicu, gdje je u umrla.
Lukomir je jedino naseljeno mjesto u BiH iznad 1.300 metara nadmorske visine i posljednje pravo bosansko selo s kućama od kamena prekrivenim strmim krovovima od šindre.
Već petu zimu stanovnici Lukomira provode u Tarčinu, Hadžićima i Vlakovu, Sarajevu jer je selo od novembra do maja u blokadi zbog višemetarskih nanosa snijega.
Zahvalni su kad bageri probiju snježnu blokadu, što im omogućava do povremeno odu do sela i obiđu svoje kuće.
– Tako je bilo i uoči dženaze Nuri, kad su načelnici Općine Trnovo Ibro Berilo i Općine Konjic Emir Bubalo angažirali mehanizaciju da pročisti put do Lukomira – kazao je za Fenu Mujo Masleša, čija je kuća u Lukomiru jedna od 22 koje su od decembra prošle godine zaključane nakon čega je selo utonulo u zimski san.
