U Sarajevu je večeras u 65. godini umrla Nada Đurevska, jedna od najznačajnijih bosanskohercegovačkih glumica.
Dobitnica brojnih nagrada i priznanja, posljednjih mjeseci imala je problema s bolešću, a 2014. godine je postala dobitnica Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, prenose bh. mediji…
Kao šestogodišnja djevojčica 1958. godine, Nada je stigla u Sarajevo. Završila je Osnovnu školu “Hasan Kikić”, gdje je bila izuzetan đak, a potom je maturirala u srednjoj medicinskoj školi, nakon koje je upisala i završila glumu. Prvi put je zaigrala u Čehovljevu “Višnjiku”, gdje je tumačila Varju. Niti jedan bosanskohercegovački kultni film, počevši još od “Igmanskog marša” nije mogao proći bez Nadinog pojavljivanja.
Dobitnica je Zlatne Arene Filmskog festivala u Puli (Od zlata jabuka) i nagrada SIZ-a grada Sarajeva 1989. za uloge: Maša (Čehov, Tri sestre), Hasanaginica (Isaković, Hasanaginica), Filomena (Moliere, Učene žene) Nađa (Crnjanski, Roman o Londonu). Pored ovih kreacija ostaće upamćene i njene uloge u predstavama: Izgubljeni sin, Woyzeck, Hamlet, Duplo dno, Medeja, Hotel slobodan promet, Paskvelija…
U ratnim godinama , igrala na sve tri scene sarajevskih pozorišta (Majka, Hasanaginica, Čekajući Godota, U agoniji, Pješice).
Nakon rata ostvaruje vrhunske kreacije u predstavama: Sarah Bernhardt, Tartuffe, Hamlet, Biće, biće, Derviš i smrt, Kraj igre, Suton, Roberto Zucco, Hanka, Partija remija, Tvrđava, Sakati Billy, Višnjik, Legenda o Ali-paši, Prvi put s ocem na izbore, Ženski turbo-folk bend, igrajući na svim scenama BiH pozorišta.
Dobitnica je mnogih nagrada, između ostalog i Zlatnog lovorovog vijenca za doprinos umjetnosti teatra MESS 2002. godine.
Predstavom Višnjik, Narodnog pozorišta Sarajevo, 2004. godine obilježila je 30 godina umjetničkog rada i tom prilikom uručena joj je plaketa Grada Sarajeva.
Nada Đurevska je dobitnica Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, 2014. godine. Nakon uručenja nagrade je izjavila da se povlači sa scene, nakon 40 godina rada:
“Ova nagrada je takva da briše sve uspjehe i neuspjehe, sve tuge, radosti, sve snove, pravde i nepravde na ovom mom često teško prohodnom putu, ali na putu na kojem mi je bilo najvažnije sačuvati ljudsko lice”.
