Istraživački rad profesora sa Univerziteta Duke Adriana Bejana objavljenog u magazinu European Review, objašnjava upravo to – koliko se fizika iza izmjene našeg osjećaja vremena mijenja i otkriva zašto nam se čini da godine prolaze brže dok mi starimo.
Opsjednut je protokom vremena, i smatra da principi fizike mogu objasniti sve. Opsežno je pisao o principima fizike koji se mogu primijeniti i u kretanju ekonomije, a u svom posljednjem radu objašnjava mehaniku ljudskog uma i kako utječe na naše razumijevanje vremena, i tako objašnjava našu promjenu mentalne percepcije dok starimo, koja ostavlja trag i na osjećaju za vrijeme, piše Quartz.
Po njegovoj teoriji vrijeme koje prolazi, teče, način na koji ga doživljavamo i kako ga osjećamo povezano je s našim mentalnim podražajima. Tako u biti svako od nas ima svoj osjećaj tog vremena, koji ne ovisi o kalendaru, satima i minutama, već o onome šta se događa nama, količini odmora kojeg imamo i ostalim faktorima.
“Sadašnjost je drugačija od prošlosti jer se naš mentalni pogled izmijenio, a ne zato što nam je to pokazao sat. To “satno vrijeme” koje ujedinjuje sve te protoke vremena, je mjerljivo. Jedan dan traje 24 sata na svim satovima na svijetu, bili oni ručni, stolni, zidni ili digitani. No ono vrijeme kojeg doživljavate vi, nije isto kao vrijeme kojeg doživljavaju drugi, pa tako zapravo to fizičko vrijeme, koje se prikazuje kroz materijalne uređaje, nije vrijeme našeg uma”, piše Bejan.
Vrijeme se događa u našoj glavi, u našem umu. Povezano je i ovisi o broju mentalnih slika koje mozak susreće i organizira te stanja naših glava, mozgova dok starimo. Dok starimo brzina kojom se percipiraju promjene u mentalnim slikama se smanjuje, zbog nekoliko faktora kao što su vid, složenost mozga, a kasnije u životu, i degradacije puteva koji prenose informacije. I ta izmjena u načinu obrade slike dovodi do osjećaja da nam vrijeme prolazi brže.
Povezano je to ponajprije sa pokretom oka, posebno sakadičnim pokretima, tj. brzim prebacivanjem pogleda sa jednog predmeta na drugi. Događa se to nekoliko puta u sekundi, a između tih pokreta, oči se fiksiraju a mozak obrađuje vizualne informacije koje je dobio. Sve se to događa nesvjesno, a kod djece takvih su periodi kraći nego kod odraslih.
Postoji obrnuto proporcionalan odnos između obrade podražaja i osjećaja o vremenu koje se ubrzava, smatra Bejan.
Kod mladih ljudi koji doživljavaju niz novih stimulacija, sve je novo, pa se tako i zapravo čini da vrijeme prolazi sporije. Dok starimo produkcija mentalnih slika se usporava, i tako nam stvara taj osjećaj da vrijeme prolazi brže. Na taj slučaj utječe i umor, koji kreira preklapanje i pauze u tim pokretima očiju i dovodi do križanih signala. Umorni mozak ne može transferirati informacije dobro dok istovremeno pokušava vidjeti i pronaći smisao u vizualnim informacijama koje dobiva. Osmišljen je kako bi to sve radio posebno.
Takvo stanje kod sportista uzrokuje da u slučaju umora neće postići tako dobre rezultate, njihove moći procesuiranja su zbrkane i njihov osjećaj vremena je isključen. Ne mogu vidjeti pa tako ni brzo reagirati na nove situacije.
Veliki faktor u načinu na koji doživljavamo protok vremena je i razvoj mozga. Kad se mozak i tijelo razvijaju, rastu i postaju kompleksniji uz sve više neuronskih veza, putevi po kojima putuju informacije postaju kompleksniji. Oni su razgranati poput grana drveća, i ta promjena u obradi utječe na naše iskustvo vremena.
Degradacija mozga koja dolazi s godinama utječe na našu percepciju. Studije sakadičnih pokreta očiju kod starijih ljudi pokazuju da vrijeme u kojem mozak procesira vizualne informacije postaje duže, zbog čega je starijim ljudima teže riješiti kompleksne probleme. Oni “vide” sporije no osjećaju da im vrijeme prolazi brže, tvrdi Bejan.
Za ovu se temu zainteresirao još kao mladi košarkaš. Primijetio je da mu vrijeme sporije prolazi kad je odmoran i da zbog toga bolje obavlja svoje sportske zadatke. Mogao je čak i predvidjeti uspjeh svoje ekipe ovisno u trenutku u danu kada se igrala utakmica.
“Utakmice koje smo igrali ujutro bile su lošije, a one popodnevne bolje. Ujutro smo još bili uspavani, bez obzira što smo radili te noći prije. Na početku sezone kada bi dobili raspored odmah sam znao koje ćemo utakmice odigrati lošije. Utakmice u gostima, nakon dugih putovanja i lošeg sna bile su loše odigrane, a one na domaćem terenu bile su bolje. Naš nam je trener uvijek govorio kako je naša prva zadaća spavati redovno i dobro te živjeti uredno”, rekao je.
Upravo je na svom primjeru osjetio kako se to vrijeme ubrzava, kako ima osjećaj da mu prolazi kroz prste.
“Sada se žalim da imam sve manje i manje vremena”, kaže.
I tako postaje dio onih ljudi, među kojima smo svi, mi malo stariji, koji bi željeli da nam dan traje puno više od 24 sata, kako bi mogli obaviti sve što trebamo. I onaj najvažniji dio, spavanje, smo smanjili, naučili funkcionirati sa sve manje i manje sati sna, jer treba nam vremena za nešto drugo.
No zapravo je taj san i odmor najvažniji korak koje možemo napraviti u pokušaju da usporimo vrijeme. Najvjerojatnije ga nećemo moći zaustaviti, i možda ćemo uvijek biti zarobljenici tog sata, minuta i sekundi koje nam prolaze, no barem ćemo moći, barem malo, izmijeniti svoj osjećaj vremena, percepciju onoga što prolazi.
Uz dovoljno sna i usporeniji život možda ćemo čak moći i usporiti vrijeme.
