U Briselu je (neki će reći, napokon) nastavljen dijalog između Beograda i Prištine, nakon dvadeset mjeseci stanke.
Europska unija je izrazila zadovoljstvo što je ponovno preuzela vođenje ovog procesa, za koji se sada svi eurobirokrati nadaju da neće biti puka forma. Po prvi puta su se fizički susreli srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i novi kosovski premijer Avdullah Hoti, a razgovarali su o nestalim osobama, izbjeglicama i ekonomskim pitanjima.
Pregovori su zaustavljeni nakon što je Kosovo nametnulo carine na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine u listopadu 2018. godine, što se protivi pravilima CEFTA-e. No, iza svih ovih pregovora, bjelodano se krije najteže pitanje priznanja Kosova kao neovisne države.
Svi ovi pregovori Srbije i Kosova vode se na najvišim političkim razinama, ali preskaču neka osnovna načela diskretne diplomacije. Razgovori su na veoma početnim koracima, kada se razrješavaju legalna pitanja, pitanja sigurnosti, kao i podjele vlasti na Kosovu, odnosno osiguranje da će svi Srbi na Kosovu imati priliku objasniti svoje stavove i želje. Sve to nije moguće bez stvaranja ozračja povjerenja, a njega kronično nedostaje u svim zemljama bivše Jugoslavije.
Može se reći da je povjerenje najveća žrtva ratova u devedesetim godinama prošlog stoljeća i da nitko još nije smogao snage za unilateralne korake za stvaranje povjerenja kroz jasne javne istupe političara, ali i radikalnu promjenu politika u jeziku, kulturi, povijesti i obrazovanju. Sveobuhvatni sporazum između Beograda i Prištine će uvijek biti manjkav ako se ne izgradi takvo povjerenje, koliko god bili dobri zakonski okviri ustavnog poretka, procedure i pravila donošenja odluka, nadzora političkog procesa. Uvijek će nedostajati (inter)nacionalni dijalog i novi društveni odnosi će biti trajno zakinuti. Gledajući na političku kulturu, pa i sposobnosti i svjetonazor političara na području Balkana, takvo povjerenje zasigurno neće proizaći iz djelovanja političkih stranaka.
Ovaj formalni proces dviju strana trebao bi završiti u okvirnom dogovoru i stvoriti put za razumijevanje između kosovske i srbijanske vlade. No, istovremeno, potrebno je da se dijalog razvije na nižoj razini od one političke, a to je razina etničkih i vjerskih lidera, akademika i intelektualaca, humanitarnih i nevladinih organizacija koji su važni za rješavanje problema i nasilnog sukoba. Nije moguće bez ovog sektora provesti tranzicijsku pravdu (koja značajno nedostaje na prostoru bivše Jugoslavije, osobito u vidu restorativne pravde), ali i procese suočavanja s prošlošću i pomirbom.
Mnogo puta su ovo samo floskule iza kojih se skriva neiskrenost i manjak volje, a što vodi izravno produžetku sukoba i stvaranju novog baruta za bure konflikta. Stoga je važno slušati i lokalne vođe, neovisne i male udruge, one koji razvijaju neku zajednicu na lokalnoj razini i rade izravno s ljudima koji nose pečate sukoba. Prečesto se čuje sa svih strana stav poput, „želimo mi, ali oni to neće“, što nije nikakav izgovor za nedostatak inicijative.
Uloga religije
U takvoj političkoj kulturi, glas autoriteta je važan. I tu je prostor gdje mogu pridonijeti vjerske zajednice. Općenito je mišljenje da je religija pridonijela sukobu na Kosovu, ali ona je daleko manje bila prisutna u nasilju i instrumentalizaciji od strane političkih moćnika nego, primjerice, u Bosni i Hercegovini.
Kako god bilo, lokalni svećenik ili imam će biti u prilici daleko više orijentirati ljude u svojoj bogomolji, nego što bi to mogao učiniti političar. Iako su okviri djelovanja i mogućnosti vjerskog službenika daleko manji nego se to čini, aura autoriteta i legitimnosti ostaje značajna i može se iskoristiti kao valjani stup religijom uvjetovane etike i kulture mira, suživota i ljubavi. Političari mogu djelovati za toleranciju, ali vjerske zajednice su onkraj tolerancije, jer one (prema svojim vjerovanjima) ne mogu tolerirati nekoga, već mogu samo prihvaćati u punini. I koliko god je problem u odnosima između zajednica, toliko se i rješenje krije u istim tim odnosima.
Ovo su, dakako, ideali, ali već zarana su pokušali biti ostvareni. Nasuprot okupljanju srpskih episkopa na Gazimestanu i proklamaciji nacionalističke pobjede u redovima sinoda Srpske pravoslavne crkve u ranim 1990-im, valja podsjetiti na riječi blagopočivajućeg patrijarha srpskog Pavla koji je osudio brutalno korištenje sile srpske policije nad albanskim studentima na Kosovu 1998., a godinu dana kasnije je u manastiru Gračanici, na proslavi 1310. obljetnice Kosovskog boja, rekao da on neće prihvatiti da se Velika Srbija stvara kriminalom, i da će pustiti da takva Srbija nestane (naravno, ovo nije bio stav protiv širenja srbijanske moći, već protiv autoritarnosti Slobodana Miloševića).
Ne valja zaboraviti ni da je manastir Visoki Dečani skrivao mnoge Albance od sigurne smrti u te dvije presudne godine. U veljači 2000. godine, predsjednik Islamske zajednice Kosova muftija Rexep Boja, episkop raško-prizrenski Artemije Radosavljević i biskup Prizrenski Marko Sopi došli su u Sarajevo kako bi promislili o stvaranju međureligijskog vijeća po uzoru na netom stvoreno u BiH. U travnju iste godine, sličan je sastanak održan na Kosovu. Unatoč održavanju međuvjerskih susreta i od međunarodnih organizacija financiranih konferencija, ovakav put nije opstao na Kosovu.
Razloga za to je više, ali čini se pametnom odlukom koju često spominje iguman manastira Visoki Dečani otac Sava Janjić da su vjerske zajednice Kosova odlučile posvetiti se realnom dijalogu na terenu, a ne formalnom na nacionalnoj razini. U lošem humoru, rekao bih da se trenutačno prevelikim grljenjima i ljubljenjima vjerskih velikodostojnika, koje redovito vidimo u medijima, može samo dobiti COVID-19, a ponajmanje se može ostvariti skladna suradnja na lokalnoj razini, gdje valja pripaziti koju vjersku odjeću se može nositi u javnosti. Nažalost, dok se govori o uništavanju džamija i tekija u devedesetima, kao i dok SPC progovara samo o ugrožavanju crkava i manastira koji su očuvani, teško je vidjeti neki ohrabrujući korak u pravcu vjerskog zajedništva po pitanju mira.
Dijalog međusobnog optuživanja
Svijetli primjer cijelog Kosova je grad Prizren, koji je očuvao svoj multikulturalan suživot i kao takav je pokazao značaj svoje urbanosti. Ovdje nesmetano djeluje pravoslavna bogoslovija Sveto Kirila i Metodija, ovdje stoluju kršćanski velikodostojnici, a grad je pretežito muslimanski i albanski.
Zbog manjka političke suradnje i okvira međusobnog razumijevanja te stanja ni rata ni mira, vjerski dužnosnici u ostatku zemlje usmjereni su na brigu za svoje vjernike i nastojanju da se ne uzburkavaju odnosi. Intenzifikacijom odnosa vjerskih poglavara na lokalnoj razini može se djelovati na stanovništvo, ali značajno je napomenuti kako se susreti vjerskih čelnika redovito ne prenose u medijima i nemaju dovoljno javne pažnje, pa o tome nisu obaviješteni ni stanovnici Srbije, niti stanovnici Kosova.
S obzirom da je dijalog Beograda i Prištine prije svega dijalog međusobnog optuživanja, kao i natjecanje u „Olimpijadi“ žrtava, jer je svakoj zajednici potrebno istaknuti što veći žrtvoslov, potrebno je razviti suprotan dijalog unutar vjerskih zajednica. One to, zasad, ne čine u dovoljnoj mjeri. Jedna drugoj predbacuju da nisu prihvatili zločine svoje etničke zajednice i ne prihvaćaju partikularnu istinu druge strane, što nas vodi važnim uvidima u djelovanje vjerskih zajednica.
Prvo, one redovito izjednačavaju vjersku zajednicu s nacionalnim identitetom, kako sebe, tako i druge. Ako SPC vidi sebe prije svega kao Srbe, a tako ih vide i Albanci, te ako se muslimani vide prije svega kao Albanci a tako ih doživljavaju i Srbi, onda postoji velik problem u širenju vjerske poruke, kao i problem priznanja da postoji i kanonska Albanska pravoslavna crkva, kao i da postoje slavenski muslimani koji obitavaju na Kosovu. Takvi nominalni vjernici, a zapravo glasni nacionalistički uzurpatori religije, glavni su izvor neuspjeha vjerske diplomacije. Drugo, međuvjerski dijalog je vrlo lagan.
Nema teološkog uvjeravanja niti potrebe za nekim sinkretizmom. Ono što kronično nedostaje jest unutarvjerski dijalog o međuvjerskom dijalogu. Razlog tome je neopravdan strah vjerskih službenika da će ih narod odbaciti, ali i opravdana bojazan da će biti marginalizirani unutar svoje vjerske hijerarhije.
Jednom mi je jedan svećenik rekao da je uputstvo za religijsko mirotvorstvo vrlo jednostavno: ljudi trebaju sjesti i čitati Bibliju, te se ponašati u skladu s Evanđeljem. U suprotnom je teško očekivati da se ostvari vjersko mirotvorstvo. Za Kosovo je ono važno, jer se razbijaju identitetski okviri koji su namijenjeni nasilnom sukobu. Odnosi Beograda i Prištine se mogu poboljšati jedino ako će uz teške političke odnose doći do dijaloga na vjerskoj, kao i na drugim razinama akademskog i civilnog života.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
